Proljeće života ...

Odlazim iz dvorane u crnu proljetnu noć, sam sa svojim mislima...I dok hodam kroz park, topli proljetni zrak mi dodirne lice i donese miris hrasta i vrbe... I vrati me u davno, davno vrijeme...

...

Studenstki dom, pucanje zime i dolazak proljeća.. Tople aprilske noći... Sjedimo po klupama vani, topli vjetar i miris drveća nas omamljuje, jeftine pive nam u rukama... Predah između ispitnih rokova, ETFovski vicevi koji su smiješni samo ETFovcima, pa još jedna runda jeftine pive sa kioska dok nam se u želucima probavljaju ostaci večere iz menze na Cvjetnom... Slavimo rođendan tranzistora, slušamo šta se dešava na svim šarenim fakultetima koje smo poupisivali, pa zaključujemo da je večeras prelijepa noć da se brinemo, nazdravljamo, piva se pjeni i curi iz flaše po našim rukama...

Nakon nekog vremena ogladnimo od tolike pive i vučemo se do Hisnija na buhtle, pa onda lagano razlaz... Držim Te za ruku, umorni bauljamo po cesti polupijani, polumrtvi od umora, ali to su oni dani kad se probude mirisi proljeća i kad je teško otići u zagušljivu sobu. Svijet nam je pod nogama i sve što nemamo nije bitno jer imamo ono najbitnije. Cesta je skoro suha nakon lagane kišice koja je samo raspirila sve te silne mirise i naprosto zove da se ostane vani još malo...

Cimerice ti nema, slušamo Hladno Pivo i ostalu kuruzu od muzike sa loših kaseta, vani je topli mrak i mi imamo sve... Jedino čega se možemo bojati je pada godine, kontrole u domovima i dana iseljenja. Miris prašine uvučene u starom nelakiranom parketu... Škripavi kreveti i ulegnuti madraci... Grliš me i tonemo u noć..

....

Otključavam auto, ostavljam torbe i štapove, krećem...

Nekad davno je kružila priča o "manijaku" koji se mota oko doma i viri ženama u sobe. U ono vrijeme sam se bojao da ti se nešto ne desi dok si sama tamo, a sad... Stojim po strani, gledam sve te prozore, pamtim svaki koji je nekad bio naš, svaki u kojem su bili naši prijatelji. Gledam ali sada je sve drugačije... Ni oni zidovi više nisu isti, ni atmosfera više nije ista, ljudi su zabijeni u svoje ćelije, gledaju u svoje ekrane, nema više kioska s pivom, nitko ne sjedi na klupi gdje smo mi sjedili...

Da me netko sada pita šta tu radim, šta bih mu rekao? Da me optuži da sam manijak iz studentskog doma, šta bih mu rekao? Da ga možda danas puno više razumijem nego onda, da možda uopće nije gledao ljude, da je tražio izgubljeno vrijeme... Da možda isprekidano diše jer hvata zrak kojeg više nema...?