Prozor na kraju puta

U jednom gradu koji nije moj (a moj je više nego je ijedan ikad bio moj)...
Ima jedna ulica koja nije moja (a moja je više nego što je ijedna bila moja)...
U toj ulici ima jedan njen dio, jedan put...  Dvije strane ulice su, a samo jedna pripada tom putu..
Dva smjera su na tom putu, a samo jedan je pravi...

Jedan naizgled beznačajan put između prozora dvije sobe...

On se ne može dodirnuti prolazeći autom, tramvajem, biciklom... On je nevidljiv u glasnom društvu, nezamisliv dok se u glavi roje gnojne misli...

On je nevidljiv svima. Osim meni.. I...

U tom jednom gradu koji nije moj, u ulici koja ne pripada meni, ima jedan dio... Jedan put, jedan smjer na tom putu koji...

I milijun puta sam tamo prolazio autom, biciklom, u glasnom društvu i sa gnojnim mislima... I milijun puta je on prošao pored mene i nije me dodirnuo.. Čekao je... Čekao je danima, mjesecima, godinama... Čekao je rijetke trenutke, rijetke noći... Kao što je ova...

Samo jedan je smjer na tom putu, u dijelu te ulice... Od prozora do prozora... I kad prođem tim putem, sam, u tišini... Sve drugo utihne i taj put me uzme... I nosi me... Od tog jednog prozora do drugog.. Kroz vrijeme i bez vremena.. Po ulici koja se tokom godina promijenila za svakog osim za mene, za ovaj trenutak.

Traje kao vječnost, to putovanje. I meko je kao paperje. Svaki drugi put kad se ovakav skok desi, on traje samo tren. Samo ovdje, na ovom putu, on traje cijeli jedan život. Rodim se ponovo kad na njega kročim i umrem ponovo kad s njega siđem. Od jednog prozora do drugog...
Svaki drugi skok je samo jedan detalj, a ovdje je to cijeli jedan svijet, šaren, buntovan, ispravan i čist. Žila kucavica, stidljiva zvijezda vodilja koja vodi u mraku, a bježi od lažljivog neonskog svjetla pod koje su nas stavili.

Nevidljiv je i stran taj put svima osim meni. I tebi. Lako se zaboravi njegovo postojanje, lako ga se stavi u kutiju sa bajkama i pričama za malu nedosanjanu djecu.

Ali on je tako stvaran, jasan i krut. Taj put...

Ne, ja se neću predati. Nemam pravo na to. Svaki put ću se ponovo roditi kad uđem u njegovu putanju, svaki put ću ponovo umrijeti na njegovom kraju. I vratiću se opet. I opet... Opet...

Vratit ću se stotinu puta, milijun, koliko god treba. Sve dok na prozoru na kraju svijeta ne vidim svjetlo koje tražim. Sve dok pod prstima ne osjetim nešto više od zraka. Odbijam otići u mraku, otići sam bez tog svjetla. I da to svjetlo ode bez mene...