Smrt u augustu
"Do not take lightly small misdeeds
Believing they can do no harm
Even a tiny spark of fire
Can set alight a mountain of hay.
Do not take lightly small good deeds
Believing they can hardly help
For drops of water one by one
In time can fill a giant pot."
-- Patrul Rinpoche
Bilo jednom u augustu ...
Kako to izgleda kad, nakon, gotovo beskonačno duge i iscrpljujuće bitke, najednom nastupi - tišina... Kad bombe eksplodiraju, tijela se raspu po majci zemlji, a oni koji su ostali, gluhi od silnih eksplizoja jednostavno shvate - da su poginuli još davno davno...
Kao turski janjičar u Benediktovoj Priči o karmi, koji stotinama eona na zgarištu svog uma i dalje lomi tuđe glave na mentalnom bojom polju prije nego shvati da je - davno poginuo... Da je otpor potpuno uzaludan.
Taj august je bio sablasno tih. I urlici sa bojnog polja su utihnuli, i eksplozije stale... Smrt i nestajanje svud okolo... Taj august je bio točka na i, grumen zemlje na već starom lijesu, prihvaćanje onog što jest, onog čega nema, kraja svega.
Krvavih udova, izgrizene duše, izmučenog uma... Grčevito se boreći i puno dalje od samog kraja...
I kad da je netko pustio film sa prošlim životom, pred očima su tekle slike, u nosnicama se rađali mirisi, samo osjeta pod prstima nije bilo... I film je tekao... Tren, po tren, ulica po ulica, zid po zid, kamen po kamen...
I istekao je... Tog jednog augusta...
I šta kad se rola odmotala do kraja? Prijeki sud, veliko ništavilo? Nijedno od toga... Jednostavno je putovanje - krenulo dalje... Kroz nijemi svijet, pa polako uz boje i zvukove...
Teško je bilo tog augusta priznati vlastitu smrt. I lako je bilo tog augusta, tako olakšavajuće je bilo priznati tu smrt... I gledati s druge strane zavjese, dići se iznad tuge, iznad sjete, iznad očekivanja, iznad želja...
Jednostavno - biti... U samoći koja to nije, a opet... Sablasno tih je bio taj jedan august... Iznad nade... Opisao bih ga kao potpuno beznađe da je pojam kao što je nada uopće tamo egzistirao.
Jedino što je ostalo je živo sjećanje na sve dobro i sve loše... Na cijelo čudo detalja od kojih su mnogi palili strune uma, ali... Osigurače je netko izvadio...
Strašno vrijedan je bio taj jedan august... I sjećanje na njega koje je ostalo...
. . .
Da ovo danas bude malo drugačiji tihi august... Trebao je biti jedan onakav... Naučiti cijeniti udah koji imaš jer njega jedino imaš... I osmjeh... Osmjeh na licu vrijedi cijeli svijet... I zarazan je. Ako je iz dubine duše... Pustite ga van, zaslužio je. :)