Poziv u crnilo

Kad holokaust većinu trenom uništi
Ti ćeš doći u svojoj moći
Da duhove rastjeraš
Kad lešinari već obave svoj posao
Ti ćeš doći u svojoj moći
Da klicu zasiješ
Kad ni kosturima više traga ne bude
Ti ćeš doći u svojoj moći
Vratit ćeš se satane

Neke pjesme su osuđene da budu zaboravljene. Prije zaborava da obilježe jedno vrijeme.  I ako se ponovo pojave da, jednostavno - djeluju kao vremeplov.

Tempirane bombe, čuče u prašnjavim kutijama, prijete sa izlizanih kaseta. Danas, u doba interneta, vrebaju po ćoškovima, na margini realnosti i samo čekaju nekog da ih izvuče van i tutne vam ih pod nos.

. . .

1994, crna zima u crnom selu. Kuća boje zgrušane krvi, sivih zidova unutra, sa crnim vratima. Vani bijeli snijeg. I ostaci kuruzovine po poljima, miris dizela iz motornog vlaka. Tek jedna od formi čistilišta.

Vrijeme stoji. Zrak toliko gust da kazaljke na satu kao da se ne miču. Zrak toliko gust da boli u plućima dok ga udišem. 

Bolovi u leđima, miris krvi u nosu, stalne gnojne angine, neprestana hladnoća... I tišina. Samo vlakovi dolaze i odlaze. I miris izgorelog dizela. 

Samoća ...

Identični dani, identični tjedni, identični vikendi. Bijela smrt vani. Hladnoća i miris izgorelog dizela.

Ponekad navrati poštar, donese pismo od prijatelja sa sjevera. U njemu mi piše o nekom drugom svijetu, svijetu u kojem ima i boja i mirisa i zvukova. Žali se da je hladan taj svijet, a ja se pitam ima li išta hladnije od bjeline i samoće oko mene...

Na kasetofonu Satan Panonski zavija dok ubacujem drva u peć i sanjam lokomotive, željezne šine i tople kosti.

Vrijeme stoji... Čistilište nikad ne spava...