Murder on repeat

Ima tako nekih slika koje me vrate u vrijeme, u prostor, u svijet koji nisam vidio, mirisao ni živio. Svejedno me vrate.
Ima dana za koje je bolje da nikad nisu osvanuli. Ima ljudi za koje je bolje da se nikad nisu rodili.

Ali osvanuli su... I rodili su se... I dogodilo se.. i događa se...

. . .

Jučer sam pogledao jednu staru fotografiju... Ubila me je. Pročitao sam tekst ispod nje. Ubio me je ponovo. Sve ono što su nas učili u školi, sve ono što smo imali (ne)sreću osjetiti na vlastitoj koži... Dječija je igra! Samo jedan pogled na tu smeđu fotografiju briše život sa usana.

Pogledam je, poginem trenutno. Pojedem se živ od same ideje. Raspadnem se kao kula od karata. I poželim da nestanem, da ne osjetim svu tu bol. Ali je još gore - svaki odlomljeni komadić svijesti gori za sebe i sve se množi, gomila, naslaguje...

Koja smo mi prokleta rasa... Sama spoznaja da se to dogodilo. I gledam tu smeđu fotografiju, baku, dječije nogice, glave pod maramom... I ne mogu prestati gledati, ne mogu skrenuti pogled... Ne mogu shvatiti... Kako je bilo moguće...

Umirem od želje da napravim nešto, da spasim, da spriječim... I umirem shvaćajući da je sve gotovo... I nestajem ...

 Prokleta rasa...

Ništa me nije ubilo kao ovo što držim u rukama... I kad sam stajao u jednom drugom rovu i gledao komore s druge strane... Ovo mjesto na slici je gore. Puno gore. Ovo je pakao. Po svakoj definiciji, po svakoj skali... Ovo je i paklu pakao.

Izlazeći iz pakla, okrenem se na tren i pogled mi padne na fotografiju....

Pogledam je, poginem trenutno ... Pročitam tekst ...

Hungarian Jewish children and an elderly woman on the way to the gas chambers of Auschwitz-Birkenau (1944).