Treći maraton Alpe Scott

profil

 

Još jedan Alpe Scott maraton uz istu rutu kao i prošle godine, ali ovaj put, uz lošije vrijeme. Vikend prije sam trpio buru i kišu na Velebitu i nekako sam se nadao da neću puno kisnuti ovaj put u Alpama. Utrka je bila u nedjelju, pa smo Igor i ja stigli u subotu popodne. Nismo nešto puno lunjali po Kamniku jer je uglavnom padala kiša. Gledajući ona brda iznad koja su virila iz kišnih oblaka, nekako mi pogled prema gore nije ulijevao optimizam u moju praznu glavu. Zato sam se već u 8 pokupio u krpe i spavao ko zaklan do jutra. :)

Nedjelja je osvanula za nijansu bolja, ali prognoza nije bila previše optimistična. Jutro bi trebalo biti promjenjivo, a za popodne su najavili neko nevrijeme. Ipak, s obzirom da je start bio u 9, nadao sam se da ću glavna brda odvaliti do 12h, a onda neka trese, lupa udara. 

Za razliku od prošle godine kada je došlo preko 500 ljudi, ove godine nas je startalo jedva nešto više od 350. Prvih 30 km je dosta ravno, vozi se u ogromnom čoporu i dosta brzo. Volim taj zvuk zujanja lanaca u gomili, ali treba jako paziti da se u nekog ne zabijete ili da se netko ne zabije u vas. Ovo je naravno, uvjetno: često nemate nikakvu kontrolu nad sudbinom kad krene stampedo. :) Ja obično u početku držim neki svoj tempo i lagano škicam tražeći slične sebi za moguće peletone. Škicao jesam, ali sam na kraju ovu utrku odvozio sol, bez gužvanja u lošim peletonima gdje trojica vuku , a sedam ih se šlepa.

Odmah u početku sam ušicao nekog triatlonca (triatlnoci se prepoznaju iz daljine, a ovaj je pogotovo stršao) sa aero volanom i zadnjim karbonskim punim kotačem koji mi se činio da zna šta radi pa smo se jedno vrijeme zajedno probijali naprijed. Belaj je samo što sam brzo skužio da tip ne može pratiti ni po ravnom, a u brdima je jahao po onom biciklu ko Cicciolina po rasnom crncu. "Ne bude to tako išlo", pomislih ja. Ovaj ima da izgori prije prvog vrha. Tako je nekako i bilo - tip je ostao dole na prvom usponu i više ga nisam vidio.

Kako sam imao slušalice na ušima mogao sam samo po načinu pedaliranja ljudi oko sebe zaključiti u kakvom su stanju. Da sam još slušao kako dišu, vjerojatno bih imao šta i čuti. :) Ovako sam gledao svoja posla i pustio mozak na pašu.

Nakon 51 km došao je prvi vrh - Jezerski vrh. Tu je bivši granični prijelaz i ulazimo u Austriju. Pri vrhu cmolji kiša koja nas prati skroz na Pavličevo sedlo. Na svu sreću nije jaka, ali su ceste mokre i treba paziti na spustu. Problem je nastao kad su nas nakon spusta strmo okrenuli na uspon za Pavličevo sedlo. Taj uspon je dosta strm, i kad na njega dođete mišića ohlađenih od spusta i na prijenosu 39-25, onda vas posjeti gospodin grč. :) Gospona se lako otjera, samo treba zagrijati mišiće prije trganja, što nije jednostavno na ovom muškom usponu pa mi je tu trebalo neko vrijeme da me grčevi puste i noge se ugriju. Gore na feed zoni punim bidon nekim njihovim sokićem koji je malo kisel ali u biti nije loš.

Tu već počinju table koje odbrojavaju kraj maratona: 70km... 60km... 50km... I kreće spust nakon kojeg se vozimo kroz neku dolinu a cesta se cijelo vrijeme lagano spušta tako da se brzo napreduje. Odlučio sam pustiti se grupa i voziti se sam. Em što u tim grupama pola njih zabušava, pa se samo nas par izmjenjuje, em što mi se ne jede pijesak i voda sa tuđeg kotača. Osim toga, baš mi je pasalo leći a aerobarove i razvrtiti noge nakon onog vražjeg brda na koje sam došao hladan ko savski leš. U biti ne mogu reći da mi je igdje bilo stvarno zima, ali su se mišići nizbrdo brzo hladili dok je po njima curila kiša. I trebalo mi je dvadesetak minuta da noge dođu u radne uvjete. Onda je opet išlo ko po loju. Sa aerobarovima nikad nisi sam i nije bitno puše li vjetar, kakav je teren, pada li kiša i sja li sunce... To jednostavno ide. ;)

Pavličevo sedlo je bilo na 63. kilometru od starta, a zadnji vrh je trebao biti na 113. kilometru po mojoj gruboj procjeni. Pred brdom stajem na piš pauzu i skidam windstopper prsluk kojeg sam stavio za spust sa Pavličevog sedla. Ovdje je suho i sunčano, čak i vruće. Što se dužine zadnjeg uspona tiče, malo sam se preračunao. Vrh je na 116. kilometaru od starta. :) Izgleda bez veze, ali kad se mentalno baždarite na kraće, onda vas svaki dodatni zavoj osobno pogađa. ;) Ali ako ništa drugo, sunce je obasjalo one predivne livade i pogled je stvarno super.

Ispred sebe gledam tipa koji se popiknuo i umalo pao - nešto mu je ispalo. I dok sam mu prilazio skužim da mu je otpala lijeva kurbla. O jeo! :) Imbusa nemam sa sobom (to je zato što sam mnogo pametan i garant ću zbog toga jednom fasovati) i ne mogu mu nikako pomoći. Ostao je čekati servisni kombi da ga pokrpa.

Nakon zadnjeg spusta je još nekih 300 metara makadama jer opravljaju cestu. Tu sam samo čekao kako ću probušiti obje gume i bio sam sretan kad sam nakon izlaska na asfalt prošao bez bušenja. Nije baš da se štedi pred kraj. utrke. Zadnjih 10 kilometara je jurnjava prema cilju. Tu mi se obično neki mudrijaš zakači na guzicu i glumi parazita. To me je prije mučilo jer mi pred ciljem izleti, ali danas nije bilo tako. Mislim da je jedva držao, zubima i noktima. :) Bio sam fer pa sam mu signalizirao na rotore, suženja i mostove da ne strada iza mene, ali je do cilja ostao iza. Aerobarovi rulaju! :)

Vozio sam 4h37min i bio sam zadovoljan. Popravio sam vrijeme od prošle godine i siguran sam da bih dobio još do pet minuta da me kišica nije hladila nizbrdo pa sam se morao ponovo grijati uzbrdo. Meni je glavni cilj bio da se negdje ne zrondam na mokroj cesti i da prođem bez padova u gomili na početku. Sve ostalo je bonus.

A u Kamniku - sunce. Vruće. Lagano se istežem, grčeva nemam, gledam okolo... Tankam se sa vodom i lagano škicam ljude koji dolaze. Neki sa osmjehom na licu, neki u grču... Jedne čekaju prijatelji, drugi čekaju prijatelje, treće čeka familija... Najbolji mi je bio jedan tip kojeg je dočekala žena i troje male djece. Jao, koje je to veselje bilo kad je tata stigao! :)

Škicao sam i sve te ljude koji su toliko iza mene došli na nekim svemirskim biciklima. Lance Armstrong se te opreme ne bi postidio. E, samo je najslabija karika na svakom biciklu vozač, a to se ne može poboljšati sa šakom novaca već iza toga stoje krv, znoj i suze. ;)

Maraton Kamnik ili Maraton Alpe Scott, kako ga još zovu je jedna jako lijepa utrka i definitivno ima moju preporuku za sve ljubitelje Alpa i cestovnog biciklizma. I nisu samo brda u pitanju, ima i dosta ravnice, tako da je teren raznolik i nije čisto klanje od samog početka.

Zahvaljujem organizatorima i Alešu na gostoprimstvu. Ako bude sreće, vidimo se i dogodine. :)

 

Rezultati i fotke su na službenom webu organizatora, a ja donosim samo par komada.