Mentalni trening na Cresu i Lošinju

Za vikend smo ponovili zimske pripreme na Cresu. Što se samih ruta koje smo vozili, nema se tu puno za reći. Gotovo su identične onima od prošle godine.

Ove godine nas je bilo sedam. Neki stari nisu mogli doći (i svi su imali dobre razloge za to), neki novi su došli... Sve u svemu, vikend kao i mnogi do sada.

Ono što će ovu godinu izdići iznad onih prije nisu vremenski rekordi, sjajni bicikli ni wattmetri. Ove godine smo imali čast da nas posjeti bura i uvede nas u mentalni trening bez suvišnih zašto i bez predigre.

Interesantno je koliko ljudi pažnje poklanjaju biciklu i tijelu, a zanemaruju najbitniji aspekt bilo kojeg sporta izdržljivosti - glavu.

Bicikl je samo alat. Ne čini dobrog majstora najbolji alat, zar ne? Tijelo je bitno, ali nikako nije dovoljno. Um je gazda na terenu. Bez jake glave, ni najskuplja oprema i najjače tijelo ne vrijede baš ništa.

Da parafraziram jednog drugara koji je lijepo rekao: džaba ti đoka do poda ako ne umeš da ga koristiš bilo kad god pucneš prstima.

A ovaj vikend smo imali jednu od jačih bura po kojoj sam vozio. Samo su dvije bile jače od ove, jedna na usponu na Zavižan, a druga upravo u Osoru kad nismo mogli otvoriti vrata od auta da uopće izađemo van. Ipak, ovo je najjača bura po kojoj sam vozio cestovnim biciklom.

Od tri dana koja smo imali na raspolaganju, prvi dan je bio najugodniji. Vozili smo Beli, Porozinu i Merag i jedino smo imali malo problema na križanju iznad Belog gdje je vjetar htio da nas pobaca na bok po pijane Zagorce. Temperatura je bila dosta ugodna, između 10 i 15 stupnjeva. Da nije bilo vjetra, vozili bismo u kratkim rukavima.

Drugi dan smo vozili za Lošinj i to je bio main event, po pitanju treninga uma (pogotovo u povratku). Dionica od Osora do Beleja je bila posebno jebastična. Udari vjetra su bili takavi da je trebalo vještine za ostati na biciklu i snage za penjati se u brdo u uvjetima kad vas nevidljivi junac gura nazad.

Bilo je to jedno posebno vrijedno iskustvo. Nakon ovoga, kad vam netko kaže da vani puše vjetar, možete samo počešljati bradu (ko je ima) ili nešto drugo (ako ste otvorenih pogleda) i našteliti svoje osmjehe.

Jer postoji nešto što se ne kuje u podrumu, niti na stalku za servisiranje bicikla. Ima stvari kod kojih ne vrijedi mjerenje watta, body fatta i ganjanje vremena na Stravi.

Najveće prepreke su one u glavi, a trening uma je najteži trening.

Vidimo se na buri. ;)