Giro del Horizonte 2019 - samo kvarni opstaju

Giro del Horizonte sam zadnji put vozio upravo one 2016 godine prije velikog pokreta na sjever. Taj dio te godine je sav bio nekako gzužvan. Nikad o tome nisam ni stigao nešto napisati. Previše stvari na pameti, previše nepoznanica, čišćenje pizdarija (ljudskih i materijalnih)...

Ove godine, sasvim slučajno, tipkam se sa Markom i on mi stavi bubu u uho za GdH krug. Planirao sam doći na desetak dana, ali nisam planirao ovaj put posuđivati bicikl, a još manje trošiti cijeli dan na tako nešto. Ipak, GdH, a posebno Cres su i meni i Sandri vrlo dragi.

Kao i obično, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Potpuno sam smetnuo s uma da je upravo GdH ona vožnja na kojoj se lome koplja meteorologa i meteopata sve dok nekom ne pukne film pa odveze sa par drugara inkognito.

Tako je i ovaj put bilo. Sandra nije ni planirala voziti, a mene su komšije ispalile dok sam još bio u Oslu. "Bit će ružno vrijeme", kažu. Poštujem ja faktor vremena, ali se moja definicija ružnog vremena očigledno razlikuje od onog što se u HR danas zove ružnim vremenom.

Bilo kako bilo, taj prvi vikend je propao. Stvarno se ispostavilo da je Kvarnerom prošao neki hladniji val sa kišom i vjetrom.

Sreća u nesreći je da sam u paraleli bio u dosluhu sa Rigom koji je također bio zainteresiran, pa smo ostavili sve za vikend poslije, slijedivši obećanje ekipe (ludom radovanje) da ćemo se voziti taj slijedeći vikend.

Par dana prije je Marko opet oglasio odustajanje(TM), razlozi nepoznati. Realno su razlozi bili poznati, ali, kao što rekoh, potpuno sam se odvikao tog loptanja kome je koji vikend dobar, ko ne vozi dok oblaci putuju na jug, a kome karbon ne trpi split brain da se švrćka po moru kad je istovremeno _______ (dopuni crtu).

Rigo i ja smo, s druge strane, imali dogovor i tu subotu smo odlučili provesti kotrljajući kotače. Željka je vozila do Rijeke i ostavila nas negdje kod Opatije.
Vrijeme je bilo vrlo dobro (usudio bih se reći i prevruće s obzirom na moju norvešku zimu. Sat je, međutim pokazivao malo previše pa smo odlučili startati od Opatije i odjebati onaj dio od Rijeke do Opatije. Em je najružniji i u prometu, em smo pokazali srednji prst OCD-u da se sve mora okrenuti na identičan način.

SItuacija sa trajektima je bila vrlo uredna. Iako je bio uskršnji vikend i auta je bilo relativno puno, biciklom se na trajekt uvijek stigne, a jedino je bitno s druge strane prvo pustiti kolonu da ode i onda se moglo voziti u miru.

Temperatura od 20tak stupnjeva bez vjetra i sunčan dan su se pokazali idealni, iako sam, ponovit ću se, trebao aklimatizaciju. Ovo je bila prva vožnja od kraja jeseni da nisam bio u dugom dresu. Osjećao sam se da vozim u pidžami. Trebalo mi je do Brestove da se naviknem na taj izloženi osjećaj. A bilo mi je maaalo i vruće. :)

Cres smo odvezli u potpunom miru. Samo nas je jedna znatiželjna ovca došla pozdraviti gore na križanju za Beli.

Krk je bio druga priča. Iako se broj Tarzana po Krku smanjio u odnosu na prije 10 godina, moram priznati da sam se potpuno odvikao od takvog kretenskog ponašanja određenih primjeraka (iz)roda. Dobro, ruku na srce (hrvatski: nježnik), danas smo imali samo jedan slučaj čiče koji nas umalo nije pobio na ulasku u rotor. Dupli prelazak pune crte i naljepnica "beba u autu" (koja implicira da očekuje da se prema njemu pokaže doza obzirnosti) nisu ga spriječili da,  ležeći na trubi presiječe putanje obojici dok smo ga pozdarvljali visoko pozicioniranim srednjim prstom. Slava mu! Siguran sam da će mu drugi pokazati jednak respekt kakav je pokazao nama. :)

Prelazak biciklom preko krčkog mosta dok se ispod presijava plavi Jadran uvijek razgali srce, a vožnja kroz Bakarski zaljev vraća u stara dobra vremena kad se vozilo dok nam dupe ne otpadne. Posebno štrecne tabla Kostrena. Trening kampovi kod Pere sa 90% zajebancije i vozanja, a 10% treniranja su bili oni gradivi elementi koji čovjeka drže normalnim.

Za to vrijeme Sandra i Željka su planinarile sa Alenkom na plaži. Kakvo je to planinarenje, ne bih znao reći, ali zen master nivo se traži da se stvar razumije. Skidam kapu! :)

Kvarner nas je ovaj put ugostio vrhunski. Često se sjetim GdH i Cresa dok se na Mediteranu ljudi prešetavaju gologuzi i jajima trljaju o visibabe, a ja u Oslu još lomim led sa čavlericama. Samo dajte najte onda o lošem vremenu. Očiju vam! De nešto drugo. :)

Baterije su napunjene, sjaj Mediterana u oku duboko urezan. Vrijeme je za povratak na sjever.

Do sliejdećeg puta.

Skål!