Teška artiljerija

Nakon dugo godina rada sa kompaktnim foto-aparatima, došao je i taj dan... dSLR u rukama, sjaj u oku, pogleda uprtog u Aziju ...

Od prvog Canona A80 koji je težio samo 350g, pa preko Canona S2IS koji je imao čak 550g, danas držim u rukama haubicu od (za mene) nevjerojatnih 1250g!

Mali A80 trenutno veselo radi kod mojih roditelja, S2IS je prošao sito i rešeto i već odavno je isplatio svoju cijenu. Za svaku fotku koju još da mogu mu biti zahvalan jer ga nisam štedio, ni mazio, ni pazio... Kako je stvarno već dotrajao i kako sam udario u plafon njegovih mogućnosti, došlo je vrijeme da se razmisli o njegovom nasljedniku. Prva pomisao je bila: još jedan kompakt ultrazoom ili dSLR? Dilema koja je trajala prekratko da bi kompakt imao ikakve šanse. :) Ono što mi je počelo opako faliti na mom kompaktu je osjetljivost na lošije uvjete osvjetljenja i veliki šum. Sjedeći na pijesku u Petri usred noći, mogao sam samo gledati one prekrasne siluete stijena i zvijezde iznad sebe - nije bilo nikakve šanse da ih dobijem na fotografiji. Vidio sam puno motiva a nisam mogao realizirati niti jedan. I to je frustriralo. Nadalje, općepoznato kašnjenje od trenutka pritiska obarača, do okidanja samog aparata kod kompakta mi je previše puta uništilo vrhunske trenutke koji su zatim nepovratno otišli u prošlost. Dubinska oštrina koju je SLR mogao isporučiti je nedosanjani san za bilo koji kompakt i previše sam slinio nad nestvarno dobrim fotkama koje SLR u pravim rukama može isporučiti. Zbog svega toga je izbor bio dSLR. Koji, kakav?

Prije svega, ovdje bih zahvalio svima koji su mi svojim savjetima pomogli u odabiru. Ujedno im se želim ispričati ako sam ponekad bio naporan. Znanje je moć, a ja sam trebao vaše znanje. Svaki savjet, svaka crtica, svaka opservacija je bila i više nego korisna.

Moji uvjeti su bili vrlo jasni: u ovom trenutku u obzir dolazi dSLR sa samo jednim objektivom. Ne dva, ne tri, nego jednim. Taj objektiv mora pokriti što je moguće sličniji raspon koji je pokrivao moj S2IS (radi se o 12x ultrazoom kompaktu). Tražilo se dSLR tijelo koje je što otpornije na vremenske uvjete, koje ide na AA baterije i po mogućnosti na SD kartice. I naravno, tražio se uređaj koji ne košta kao bolji polovni automobil.

Čemu sve ovo? Paa... Prije nego sam donio bilo kakvu odluku u kom smjeru krenuti analizirao sam način na koji fotkam, motive koje fotkam, uvjete u kojima fotkam... Ja ne fotkam u sterilnim uvjetima mirna lica. Ljudi na mojim fotkama uglavnom niti ne znaju da su bili "meta". Nekad i ne smiju znati (fotkati žene u burkama po Bliskom Istoku može biti vrlo incidentno ako izazove pažnju pogrešnih ljudi). Nije uopće upitno da li će aparat doći u kontakt sa prašinom, pijeskom i vlagom. To je neminovno. I praktični uvjet: nema šarafljenja objektiva na terenu! Nikako se ne želim dovesti u situaciju da mijenjam objektive usred vreve u Indiji. Bit ću sretan ako tamo izvučem živu glavu i bez toga. ;)

Na kraju sam odabrao Pentax K200D tijelo (zabrtvljeno tijelo, ide na AA baterije i SD kartice) i Tamron 18-250 objektiv (fini putni objektiv koji definitivno nije ništa spektakularno u svijetu visoke SLR mode, ali jede svakog kompakta za doručak i svojim rasponom je već nakon 15 minuta pokazao da je to oružje za mene :)). Kako je HR tržište po pitanju izbora foto opreme totalno u komi, obratio sam se braći Nijemcima i svemoćnom internetu. ;) Naravno da je oprema bila isporučena prije nego sam se i uspio snaći. Od klika na internetu i narudžbe do isporuke na odredišnu adresu unutar 72h. Sve njemački precizno.

A prvi dojmovi? Paaa... U usporedbi sa foto-aparatima sa kojima sam dosad radio, ovo je teška artiljerija! Protuavionska! :) Ipak, poseban je osjećaj kad ta hrga u rukama okine nekoliko puta. Onaj zvuk zatvartača, osjećaj u ruci... Ima nešto u tome. Kao što bi Boris the Blade rekao "Heavy is good, heavy is reliable. If it doesn't work you can always hit them with it." :) Nadalje, ovo čudo ima više kontrola nego moj auto. Definitivno mi slijede mjeseci učenja. Fascinantno je to da uopće ne znam fotkati sa tim, a đubre radi tako dobre fotke da sam ostao zapanjen. Dubinska oštrina me je totalno oborila s nogu! Te fotke mogu biti stvarno žive! Stvar je komplicirana, trebatće puno učenja, ima da se otelim vukući 1,2kg težak fotić po bijelom svijetu. Ali ovo je jedan potpuno novi svijet u koji sam ja tek navirio kroz ključaonicu, a kad tek otvorim vrata.... 

Da se vratim na citat s početka priče... Boj stvarno ne bije svijetlo oružje. Foto-aparat je produžena ruka fotografovog uma. I dat će onoliko koliko taj um može iz njega iscijediti. Kada je granica oprema, to je dobar znak. Oprema se može kupiti. Međutim, kada granica postane um, to će biti tužan dan. Jer taj dio se ne može kupiti, posuditi niti iznajmiti.

Vrijeme će pokazati imam li ja ruku da u njoj ova "puška" bude ubojita. ;)