Lipa pamti

"Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju."

-- I.G. Kovačić - Jama

Uzalud pišemo udžbenike, uzalud educiramo pokoljenja, uzalud dižemo spomenike... Vrijeme prolazi, a Lipe se ponavljaju. Veće ili manje, vidljive ili skrivene, obilježene ili ne... Uzalud se nadamo da zvijer u nama spava, da je nema, da je otišla... Gajimo je kod kuće, potiho, šapćući joj opasne riječi... Punimo uši svoje djece... SIjemo vjetar...

Nakon oluje ostaju Lipe.

• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
•