Dead Can Dance, Berlin, 2012

Dead Can Dance je jedan od onih bendova koji će nadživjeti svoje tvorce i koji nikad neće biti mainstream, a opet će rasprodati turneju mjesecima unaprijed bez ijedne reklame na televiziji ili radiju.

Za Dead Can Dance sam čuo baš u vrijeme kad sam se spremao u Sikkim i jedna posebna pjesma me je pratila tamo. Radi se o bendu kojeg ne slušate dok peglate ili spremate stan, niti je to jedan od onih zabavnih ritmova koje fućkate u tramvaju dok idete po pive.

Ima nešto dublje, jače od riječi u njihovim melodijama, nešto što ni sami sebi ne možete točno obrazložiti, ali to nešto vas lako uvuče u svoj svijet koji nije jednodimenzionalan, nije podijeljen žanrovima, dobrim i lošim. Svijet u kojem je granica samo vaš um i koliko čujete, ovisi samo o vama. Melodije koje dopiru iz bivših inkarnacija, daleke prošlosti, ritmovi koji utiru smjer. Snovi, tlapnje koje nose, a opet... U nama su... Cijelo vrijeme.

DCD su turneju i novi album najavili još prošle zime, a čim su se termini pojavili i karte su brzo rasprodane. Neki su čekali 15 godina da ih vide i siguran sam da je cijeli čopor ljudi vrebao na internetu dan kad će karte krenuti u prodaju.

Zašto Berlin? Paaa, u prvom redu zbog Tempodroma koji se činio kao kvalitetan prostor za jedan ovakav koncert. Nadalje, zbog blizine. Sat i deset minuta vam treba avionom od Zagreba do Berlina. Grad koji je dovoljno jeftin da bude potpuno usporediv sa Zagrebom, grad koji je imao puno sumorne i mučne povijesti, a opet, grad koji danas diše punim plućima, svoj toj povijesti unatoč.

Tempodrom je, očekivano, bio popunjen do zadnjeg mjesta. DCD, bend koji se raspao davne 1998, oformio 2005 za turneju pa opet utihnuo, da bi se ove godine vratio u punom sjaju sa novim albumom i turnejom koja je uključivala cijeli niz gradova, kako u Evropi, tako i u SAD-u.

Kako nisam bio jedan od onih dugogodišnjih fanova DCD, tako sam imao priliku koncert odslušati bez emocija iz daleke prošlosti. I mogu reći da je izvedba na vrhunskoj razini. Nisam očekivao ovakvu kvalitetu uživo. Teško bi bilo raspoznati ovaj nastup uživo od nekih studijskih izdanja. Stvarno nešto posebno.

Prostor je bio pun dobrog zvuka, sve je bilo njemački precizno, a sam koncert je održan na dan ujedinjenja Njemačke. Poklon Berlinu od DCD. Tehnički, meni je sve zvučalo odlično, mada su se u nekim trenucima izvođači nešto objašnjavali sa tehničarima. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, ali ono što je izvedeno, izvedeno je za pamćenje.

A ono što se ne može reći riječima, lebdjelo je u zraku u Tempodromu te večeri. U društvu u kojem i treba biti, u pravo vrijeme na pravom mjestu...

Svjetla i tehnikalije na stranu, DCD se vratio. Koga je vezao jednom, nakon ovoga će ga vezati još više. Kome je jednom dao značenje, sada ga je samo podebljao.

Do slijedeće prilike... Uskoro... ;)

• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
• Title Title
•