Slayer - Final World Tour, Oslo, 6.12.2018

Slayer je jedan od onih magičnih bendova koji me prate od šestog razreda osnovne škole, kad je cijela metal priča za mene i počela. Iron Maiden, Motorhead, Slayer, Anthrax, Metallica, Obituary... I onda ponor u Death Metal i višegodišnje preoravanje ušiju...

Tako to beše kad sam bio mali. :)

Život je poslije nosio svoje i nekako sam uspijevao biti ometen većinu vremena kad su neki od njih svirali u mojoj blizini.

Vrijeme nosi svoje i, danas, kad imam priliku rado iskoristim da skočim malo u vremeplov i vidim uživo one koji su mi bili uzori u vrijeme odrastanja. (Kad malo razmislim, dobro sam i ispao s obzirom na okolnosti :))

Bilo kako bilo, Slayer početkom godine objavljuje svoju posljednju turneju (previše loših stvari im se sručilo na glavu pod zadnje i momci su odlučili još jednom pozdraviti svijet i otići s stilom), 18.5 mi saznajemo za koncert u Oslu i isti dan kupujemo karte.

Oslo je dobro poznato po tome da svi dobri koncerti planu u roku odmah i da se karte moraju kupiti 6-12 mjeseci unaprijed, pa tako i ovaj. Naravno da sam isti tren zaboravio na detalje i samo me podsjetnik u kalendaru sprečavao da prespavam cijeli događaj.

Tek sam na dan koncerta ubrao da nije samo Slayer koji to večer svira, tu je cijela artiljerija. Kako su Norvežani poznati po tome da sve odrađuju na satnicu, tako su i ovdje vremena bila definirana bolesno precizno za jedan metal koncert:

Spilletider (med forbehold om endringer):
17:30 Dørene åpner
18:20-18:50 Obituary
19:10-19:50 Anthrax
20:10-21:00 Lamb of God
21:25-22:55 Slayer

Kako je pisalo, tako je i bilo. Skoro pet sati! Na to nisam računao. A mi smo se trsili da ubodemo stajaća mjesta. :)

Svi ti bendovi, osim Lamb of God su obilježili kritičan dio nmog odrastanja i, iako ih danas kod kuće ne slušam gotovo nikad, uživao sam u svakom trenutku.

Paaa.. Krenimo redom...

Obituary

Izašli na binu momci, pevaljka im se zaokruglila s godinama, jedva sam ih prepoznao. Death Metal bariton a'la riganje u kantu je i dalje prepoznatljiv. Jako lijep doživljaj.

Anthtax

Odrastao sam na jednom njihovom albumu i pola stvari koje su svirali mi je bilo nepoznato, ali jedna stvar je bila vrijedna svega:

Sandri su malo išli na živce jer pjevač skače ko zeko po bini, al valjda im je to bio zaštitni znak sve ove godine a mi nismo ni bili svjesni. :)

Lamb of God

Navodno vrlo popularan novokomponovani bend za koji nisam prije čuo. :) Drugim riječima, nisam znao niti jednu njihovu stvar, a kako je buka u dvorani bila momačka (dodatno su momci imali vrlo iritantno osvjetljenje koje je doslovno ubijalo oči), dobar dio njihovog nastupa smo iskoristili da se sklonimo sa strane (gdje je razina buke bila podnošljiva) i uživamo gledajući ekipu koja je na koncert došla van Norveške i čudila se ko pura glisti kako to da je red za pivo ograđen metalnim ogradama protiv demonstracija. :)

Neki polupijani lik nam je došao nešto reći, ali je u naletu pijanstva i čuđenja samo uspio promrmljati "psd mqojhifa... Auschwitz!" i odgegao se dalje prema blagajnama kroz zmijoliki red. :)

E pa, dobrodošao u Norvešku, druže! Ovdje ne umeju da piju i uvijek se sašiju ko da je smak svijeta. :)

Kad smo kod buke... Crveni križ (Norges Røde Kors) je bio tamo i, osim sto su pazili da ove, koji padnu u besvijest, voze u hitnu, dijelili su i čepiće za uši. Mi ih nismo uzeli. Šta će nama to, mi smo stare kuke (aha, čitaj dalje :))

Slayer

Večeras smo imali mini metal festival, a ne klasičan koncert sa jednom predgrupom koju većina i ne vidi jer se tanka pivom. I presjek je bio impreisvan.

A Slayeri su bili... Neopisivi! Moram priznati da sam očekivao klasično brljanje po rifovima, a dobio sam praktično studijski čist zvuk. Bili su jebeno dobri, precizni i glasni. To je bilo to. Svaka stvar koju su odsvirali je iznova pokazala zašto su oni broj jedan i zašto su na vrhu. Kad ih se stavi rame uz rame s drugima, vidi se koliko su za klasu iznad.

To je bilo to. Točka na i. Udar na uši kakav se pamti.

Sluh mi se vratio tek drugi dan oko 10 sati ujutro. Ovo je bilo iznad svih očekivanja. Sjetio sam se (ne jednom) Crvenog Križa i čepića za uši, ali vrijedilo je. A opet... drago mi je da sam dobio sluh nazad. ;)

Nisam imao prilike vidjeti Slayer sve ove godine, ali ovo večeras je nadoknadilo sve propušteno. I više od toga.

Ono što je bilo posebno dirljivo je kako se Tom Araya opraštao od publike na kraju koncerta. Nakon sveg onog urlanja, čovjek bi očekivao da se iza tog mikrofona krije poluneandertalac, ali avaj! Tom Araya kao Nick Cave. :)

Bila mi je čast to veče provesti u dobrom društvu i vratiti se u osnovnu školu. Čini se da sam imao bolje učitelje nego što bi se reklo na prvi pogled.