Ovo je bilo kratko i slatko: blagi sunčani vikend u Budimpešti u sklopu budimpeštanskog polumaratona. Protagonisti: Doki, Ana, Sandra i vaš omiljeni bradonja.

Tri ipol sata autom od Zagreba po mraku i kiši nije neka sreća, ali smo bili nagrađeni sa dva dana predivnog vremena, a Doki i ja i odličnom utrkom. Kad smo kod putovanja, vrijedi napomenuti da Mađari zahtijevaju upotrebu vinjete za svoje autoceste. E, ali to ne ide kao u svim normalnim zemljama. Po vinjetu se sa graničnog prijelaza koji je na autocesti morate spustiti u prvo selo na lokalnu benzinsku gdje će vam Mađaroš na tečnom mađarskom sve lijepo objasniti. (Znanje engleskog jezika je u cijeloj Mađarskoj izgleda rezervirano samo za akademike i poliglote.)  Pa će vam dati neki papir da ispunite, gdje između ostaloga morate napisati registracijski broj automobila. Nakon toga će krivo pročitati broj i sve krivo evidentirati, pa će, ljut što mora stornirati transakciju i sve tipkati ponovo, opet upotrijebiti tečni mađarski da vam objasni razliku između D i O. I na kraju će vam dati komad računa ko iz Peveca i to je kao vinjeta. Ništa naljepnica, ništa moderne tehnologije. Komad papira gdje isključivo na mađarskom sve lijepo piše. Pa to navodno pokazujete ako vas na autocesti zaustavi kontrola. :) Evo, ovako izgleda famozna mađarska vinjeta.

O izgubljenom vremenu da ne pričam. Doki je ušao unutra kupiti vinjetu i ostao jedno pola sata. Ruska škola, mađarski odjel.

Za razliku od ostatka Mađarske koja je za mene jedna od onih "ubij me, pa me riješi muka" zemalja gdje je sve ravno ko tepsija, zeleno i maglovito, Budimpešta je stvarno predivan grad. Stanovnici doduše govore samo mađarski, ali nekako se to pregrmi na način da vi njima pričate hrvatski, oni vama mađarski i jednako se razumijete kao da pokušavate sa njima pričati engleski.

1. Budimpešta

Zadnji put sam u Budimpešti bio krajem devedesetih dok sam još bio student, a prije toga jednom u srednjoj školi. Kao srednjoškolac bez prebijene pare, kao student isto tako... Nije se imalo za foto aparat, tako da u biti nemam nekih fotki iz ovog stvarno fotogeničnog grada. Odnosno, nisam imao. Do sada.

Bojao sam se samo da će nam vrijeme biti kenjara, ali je na kraju bilo izmišljeno! Jedino smo se u subotu čudom čudili otkuda se odjednom u gradu stvorila čitava divizija oklopljenih murjaka sa gas maskama, suzavcima, štitnicima za ruke noge, nakurnjacima... Jedva smo ušli u metro i još teže iz njega izašli. To je moja sreća - gdje god ja krenem, neke demonstracije.

Koga god smo pitali šta se dešava, pokušao nam je objasniti na tečnom mađarskom. Jedva smo našli jednog konobara koji je uspio zucnuti - gay pride. A tu li smo! :) S obzirom da je cijeli jedan dio grada bio totalno blokiran i sa svom tom silom interventne policije, nekako mi se čini da su Mađari pomalo konzervativne i nagle naravi kad su neke stvari u pitanju. Mi smo otperjali na Budim, tako da smo fulali cijeli događaj, ali lijepo su oni to smislili - jedan dan pederi, a drugi dan "pederi" u uskim hlačicama koji trče. Dvije muhe jednim udarcem. ;)

Što se cijena tiče, Budimpešta je još uvijek jeftinija od Zagreba. A i hrana je stvarno dobra. U subotu smo jeli u nekom talijanskom restoranu i bilo je začuđujuće dobro. U nedjelju smo nakon utrke otišli u turski restoran očekujući kupanje u ulju, ali ostali smo ugodno iznenađeni - ulja malo, hrana dobra. Definitivno je ova turska kuhinja prilagođena zapadu. Nismo išli na mađarske tradicionalne specijalitete. Gomile paprike i bibera su nekako "heavy" za naše pojmove.

Od ostalog se nema što puno za reći. Fotografije govore više od riječi.

2. Memento park

Sjećate se komunizma? Naravno da se sjećate! Mađari ga se posebno dobro sjećaju jer su, za razliku od nas, koji smo imali Tita da nas brani od Rusa, oni bili pod ruskom čizmom godinama i jedva su ih se riješili u revoluciji 1956 godine. Puno godina kasnije napravljen je ovaj muzej u spomen komunističkoj diktaturi. Skupili su najžešće komunističke kipove i spomenike iz cijele Mađarske i instalirali ih na jedno mjesto. Uz muzej su i barake (prave barake, kao JNA iz pedesetih godina) u kojima puštaju stare poučne filmove iz tog doba. Kad smo mi virnuli unutra, mogli smo vidjeti kako treba pretresati stanove sumnjive i nepoštene inteligencije a da to oni poslije ne skuže. Jako šaljivo mjesto, moram priznati. :) Svi ti spomenici narodnim i inim herojima, ideologija koja frca iz svakog kipa, brka, stisnute šake... Samo još fali ona soc-realistička gabor-arhitektura da doživljaj bude potpun.

Vrijedi posjetiti, pogotovo ako se sjećate nekih drugih vremena.