Ideja o Himalaji i trekingu po njoj je prvi put došla na stol u Staroj Savi u jesen 2007 godine dok su se slijegali dojmovi sa putovanja u Peru. U tom trenutku je za put bila dogovorena ista ekipa (poznati “poker budala” iz šatora na Misti vulkanu): Darko, Waldo, Sandra i ja.

Kako su dvije godine jako puno vremena I kako se prioriteti mijenjaju, tako su Waldo i Darko u nekom trenutku otpali na vlastiti zahtjev. U jednom trenutku je i Waldov (repetitivni vjenčani) kum bio u igri, ali se i on povukao, tako da smo Sandra i ja sami planirali Nepal i Indiju za ovaj put. U zadnji čas nam se pridružila Sandrina prijateljica Dubravka za Nepal, ali je odlučila preskočiti Indiju koliko je god mogla. Ipak, malo radosti po New Delhiju nije uspjela izbjeći. :)

Naš plan je bio preko Indije otići u Nepal i u Nepalu, između ostalog, napraviti Annapurna Base Camp trek. Druga opcija je bila Everest Base Camp trek, ali smo se odlučili za Annapurnu jer je obećavala raznovrsnije krajolike. Tek nakon trekkinga po Nepalu bismo se ponovo vratili u Indiju i uživali u rizicima i čarima dizenterije u miru.

Originalna ideja je uključivala i Tibet, ali to bi bilo previše za obići u 25 dana koliko smo mi imali na raspolaganju. Tako je Tibet ostao kao bombončić koji čeka neku drugu priliku.

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)

 

 

 

1. Putovanje

Kad se uljuljate u svakodnevnicu, nekako potpuno zaboravite onaj osjećaj pred putovanje u nepoznato. Tako je bilo i ovaj put. Dovezli smo se autom na aerodrom, potpuno nesvjesni da ćemo za 12h lunjati tamo negdje po New Delhiju.

Međutim, kad smo na aerodrom, u čuli onaj zvuk avionskih motora, lupilo nas je – pa mi idemo u Indiju! :) Ostavili smo za sobom auto, ključeve, višak dokumenata, finu odjeću… Na leđa stavljamo teške ruksake i u slijedeća 24 dana oni će nam biti sva imovina. Volim tu promjenu, kad ostavim za  sobom onu nekakvu sigurnost koju imam cijelu godinu i, za promjenu, odem malo u bijeli svijet kao backpacker. Ne bih se usudio reći kao klošar, jer ma koliko se pokušao klošariti, znam da ću u Indiji uvijek izgledati (i biti) imućan.

Svo troje smo se okupili na Plesu. Vremena je malo. Avionski motori bruje, vrijeme je za pokret.

Do New Delhija smo išli preko Istanbula. Iako smo imali samo sat vremena između letova Zagreb-Istanbul i Istanbul-New Delhi, Turkish Airlines, koji nas je vozio, je tvrdio da je to “connecting flight” id a će oni čekati ako nam prvi avion bude kasnio. Iako nam se takav stisnut raspored nije sviđao, išli smo na tu varijantu jer je to bila ubjedljivo najjeftinija karta do Delhija. Kao sigurnosnu mjeru smo odlučili u Delhiju ostati dva dana i tek onda ići za Nepal kako bismo amortizirali eventualni propušteni let i dolazak dan kasnije. A i korisno je ukoliko se nešto dogodi sa prtljagom po putu.

 

2. New Delhi touchdown

Kad smo stigli u Istanbul, desilo se par stvari. Prvo sam ja z nekog nepoznatog razloga na listi gledao krivi let (onaj za Mumbai, a ne naš za Delhi), pa smo se šeretski otšetali prema krivom gateu. Onda smo skužili grešku, a na oglasnoj ploči je pisalo da je za naš slijedeći let “zadnji poziv”, pa je bilo bežanije po aerodromu. :) Kad smo se, sa dušom u nosu, ukrcali u avion, još i čekali nekih dvadesetak minuta neki treći Turkish let također definiran kao “connecting”, a koji je kasnio. Turci su ispoštovali ono što su napisali.

U New Delhi stižemo u neko glupo doba usred noći, što je potpuno normalno za letove koji dolaze u Delhi. Većina međunarodnih letova dolazi po noći jer svi letovi startaju u neka fina vremena kako bi se lakše moglo na njih stizati iz okolnih zemalja (naš slučaj). A doći u New Delhi usred noći među čopor rupija žednih taksista koji vrebaju svježu turističku krv nije baš neka sreća. Zato smo si mi naručili taksi iz hotela da smanjimo mogućnost da nas neki fini Indijac odveze u mračnu ulicu u predgrađu i zatraži „sto milijona“ rupija. :)

E ali prije svega je trebalo uzeti prtljagu. I tu smo posjedili jedno pola sata gledajući onu traku koja prtljagu vrti u krug… Jedna torba je došla (moja), ali Sandrine i Dubravkine nije bilo. Kad je postalo jasno da prtljaga nije došla u Delhi, onda smo onako krepani morali ispunjavati formular za izgubljenu prtljagu. U Delhi su već javili da su dvije torbe ostale i ovi iz Turkisha su obećali da će ih dostaviti sa slijedećim letom (za 24h). Dobro da smo si uzeli dva dana u Delhiju inače bismo u Nepal bez stvari i ko zna kako bi to završilo. Realno gledano, stvari se u avioprometu gube svakodnevno, ali uglavnom stignu nakon nekog vremena. Nama je nezgodno što nam je u tim torbama oprema za trekking i bez toga smo u problemima. Ipak, postojala je dobra šansa da stvari dobijemo drugi dan, pa smo  se samo mogli nadati najboljem. Ostavili smo naše brojeve telefona i adresu hotela u New Delhiju gdje ostajemo gdje bi nam trebali dostaviti prtljagu.

U međuvremenu (dok smo ispunjavali papirologiju za prtljagu), Sandra se čula sa hotelom i dobili smo broj telefona od vozača kojeg smo onda nazvali kad smo izašli iz aerodromske zgrade da budemo 100% sigurni da netko nije jednostavno prepisao od pravog taksiste podatke na papir pa da ne odemo sa krivim. Odličan je osjećaj kad izlazite iz one zgrade među indijske vukove  i zovete neki nepoznat broj čekajući koji će od njih podići slušalicu i još procjenjujete da li diže mobitel na uho jer ste ga nazvali ili folira da vas navede da se vozite s njim.

I onda smo osjetili onaj prvi dodir Indije. Onaj brutalni teški zagađeni zrak. Zrak u New Delhiju je toliko zagađen da ako provedete tamo 24h zagadite pluća kao da popušite 40 cigareta. Teško mogu opisati taj osjećaj kad udišete zrak tako težak da ga osjetite kako vas pecka u plućima. Ako ste ikad pušili travu, znate kako je to kad vam dim škaklja dišne puteve i po plućima radi tulum. Slično je is a zrakom u Delhiju, samo je trava puno zdravija od ove smjese katrana, smoga, pašine, i svih drugih produkata izgaranja.

Dok nas je taksist vozio do hotela, gledao sam kako oko nas ljudi idu usred noći na jedva osvijetljenim motorima bez kaciga i još voze žene i djecu. Najjači lik te noći je bio majstor koji je na motoru vozio ženu i dvoje djece: mlađe dijete ispred sebe u krilu, starije iza sebe, a žena je sjedila onako sa strane, kao na stolici kod kuće. U slučaju bilo kakvih naglih kočenja ili manevara, jedino bi starije dijete ostalo na motoru i to možda. To što u Delhiju postoje ceste sa trakama ne treba da vas uvjeri da se trake stvarno koriste na način na koji se to radi u Evropi. Ovdje vozi tko kako hoće i uz puno trubljenja, proguravanja, izbjegavanja drugih vozila, rikši i krava koje hodaju po ulicama. Kaos indijskog prometa je toliko brutalan da imate neodoljivu želju da se ispalite na Mjesec, samo da pobjegnete od tamo. To je, naravno, samo prvi dojam. Kasnije se naviknete. Traumatičan, kakav je, promet je dosta siguran i funkcionira  po nekim svojim zakonitostima i pravilima koja su zapadnjačkom oku u početku nevidljiva. To smo sve naučili s vremenom. Sve što trebate je otvoriti četvore oči i raditi ono što drugi rade.

Dolazak u kvart u kojem nam je bio hotel je bio posebno dražestan. Zamislite Kvaternikov trg, samo veći. Zamislite ga ograđenog. Zamislite sad Jakuševac. E sad stavite sadržaj Jakuševca na taj trg. Promiješajte malo. Dodajte nekoliko autobusa ljudi u tu smjesu. Neka lešinari pojedu šta je jestivo. Ono što ostane, liči na scenu koju smo mi zatekli te noći ispred hotela. Scena za pamćenje! Dok nas otrovni zrak pecka po plućima, a uličnu rasvjetu prigušuje gusti smog, mi smo otvorenih usta gledali svijet oko nas. Sam hotel je ograđen i posjeduje naoružane čuvare. Naoružani čuvari su jako česti i popularni po Indiji: od željeznice, aerodroma i banki, pa do skroz nelogičnih mjesta kao što su hoteli, restorani i razni lokaliteti koje posjećuju turisti.

Umorni od puta i bez većine stvari podijelili smo iz mog ruksaka odjeću i higijenske potrepštine i prilegli na 2-3 sata. Po lokalnom vremenu je bilo vrijeme svitanja i nismo si hteli dopustiti predugo sna jer bi onda ostali “zarobljeni” u svojoj vremenskoj zoni pa bi se moglo desiti da danima budemo budni po noći, a spavamo po danu.

Umjesto toga smo se grubo probudili oko 9 sati ujutro  i otisnuli se na doručak, pa u grad. Kad sam, nakon par sati sna, otvorio oči, udahnuo onaj teški zrak i pogledao kroz prozor, ni 3 metra od mene je na stupu sjedio lešinar i gledao u mene. :) Grad u kojem umjesto golubova caruju lešinari i u kojem je zrak koji udišete u krutom agregatnom stanju, ne može da omane. Lešinar je mirno trgao neki komad omanje strvine (vjerojatno nekog nesretnog pacova) i brzo je odletio kad sam uperio foto aparat u njega. Ovdje i lešinari moraju biti na oprezu.

Prvi doručak u Indiji nas je iznenadio svojom ljutinom. Odmah u glavu, od ranog jutra! :) Stvari su tako ljute, da sam jedva čekao da pojedem i da završi to bičevanje usne šupljine, jednjaka i svega ostalog. :)

Dodatno nas je iznenadio broj osoblja u restoranu u hotelu. Samo za blagajnom ih čuče trojica, hranu poslužuje nekoliko njih, a sve skupa mogu odraditi dva čovjeka. I kao da su namjerno htjeli zakomplicirati stvari da moraju zaposliti što više ljudi. I ne, nisu brzi. Upravo suprotno! :)
Nakon ljutog doručka slijedi prvi izlazak na ulice New Delhija.  Nadahnuti dosad viđenim scenama i pluća ispunjenih katranom, željeznom prašinom i čime sve ne, izlazimo u vrli novi svijet.

Ovdje vrijedi spomenuti da smo o Indiji čuli strašne stvari. Spominjali su se neopisivi smradovi, govna po ulici, jedna nevjerojatna mješavina judi, životinja, njihovih izmeta, automobila, rikši, hrane i drobi…  Pričao sam sa dvoje ljudi koji su bili u Indiji i rekli su da ne bi tamo više ni mrtvi. Sve treba uzeti sa zrnom soli, ali svejedno smo se mentalno spremili na najgore što smo mogli zamisliti. Između ostalog, za New Delhi postoji upozorenje o tzv. “evil shoe shine boys”. Radi se o djeci koja čiste cipele i koja vam, dok ne gledate, nabace malo govanca na cipelu pa da ih onda morate očistiti. Ja sam naravno prečuo onaj dio “dok ne gledate” i očekivao sam djecu koja trče za nama da nas izgađaju govnima. :)

Ono što je nepobitna činjenica da prvi susret sa ulicama New Delhija, pogotovo dijela u kojem smo se mi obreli (Old Delhi) nikog ne ostavlja ravnodušnim. Nemoguće je riječima ili sa par fotografija opisati atmosferu na tim ulicama, mirise, boje, zvukove, okus zraka u grlu… Čim smo izašli na ulicu, našli smo se u gomili ljudi: pješaci, rikšari, auto-rikše, automobili, autobusi, kamioni, zaprežna kola, krave, volovi… Sve to odjednom, sve to izmiješano. Prelazak ulice je prava pustolovina. Posebno vam je toplo oko srca kad na vas navale rikšari, autobusi, auto i zaprega. I još vam se na putu ispriječi pokoja krava. Ne mogu vam opisati taj osjećaj – ne znate kuda bi sa sobom. S jedne strane ste okamenjeni od čuđenja,a s druge strane biste najradije iz kože iskočili. Samo nemojte ostati predugo okamenjeni – nije zdravo za tjelesni integritet. :) Da se razumijemo, nitko vas neće namjerno pogaziti, ali oni jednostavno – idu. I zebra se prelaze korak po korak. Rješavate auto po auto dok ostali idu oko vas punom parom. Kad svladate zapadnjački srah od prometa u Indiji (a nekako  mi se čini da je tako u većini Azije), skužite da u tom kaosu itekako ima reda i da samo trebate skužiti kako se treba ponašati. Najpametnije je ustobočiti  se ispred velikih vozila (autobusi npr.) i dići ruku (pri tom budite zilijon posto sigurni da vas je vozač primijetio i da imate neverbalni dogovor s njim ko sada ide)– bit ćete propušteni. Samo pazite da vas odmah nakon autobusa ne uzjaše rikšar koji je vidio uski prolaz. ;) U Indiji na ulicama ne preživljavaju neodlučni i nepažljivi. I nema prava prednosti. Nema ni obaveznoj smjera. Očekuje ljude, životinje i vozila iz svih smjerova. Očekuje neočekivano! I svejedno ćete biti iznenađeni. :)

Kako god pokušam, svaki moj pokušaj da vam opišem ulice New Delhija je u startu osuđen na propast. To se jednostavno ne može opisati. To se mora doživjeti!
Već smo bili puni čuđenja, a putovanje je tek počelo. Kako god završilo, znao sam samo jedno – ni u kom slučaju neće biti dosadno.

Dok smo mi tako lunjali po Delhiju, čekali smo Turkish da nam pošalje stvari slijedeći dan. Kako smo znali kada dolazi slijedeći let iz Istanbula i kako se nitko nije pojavio do 9 ujutro, odlučili smo uzeti stvar u svoje ruke i nazvati Turkish. Sandra je imala čast da nazove gospoju u Turkishu koja je mrtva-hladna rekla da oni nisu mogli naći naš hotel na osnovi adrese koju smo im ostavili id a joj damo “hotel managera” da joj on objasni gdje je dotični hotel. To što smo im mi ostavili 2 broja mobitela koji uredno rade, nije ih ponukalo da nas nazovu ako im nešto nije jasno.  Jedan ogromni minus za Turkish Airlines! Nakon naše intervencije i navlačenja za rukav osoblja hotela koje i nije bilo nešto sposobno, ipak je pao nekakav dogovor i stvari smo dobili popodne. Donio ih je neki smiješni Indijac kojem je bilo jako zabavno što se mi toliko veselimo našim stvarima da se i on veselio s nama. I ne samo to, nego se nastavio veseliti s nama i kad smo riješili papirologiju. I veselio se tako sve dok mu nismo dali 20 rupija da ode. :)

Što se prijevoza po New Delhiju tiče, isprobali smo taksi, autorikše i metro. New Delhi ima jedan od najboljih metroa na svijetu i planove za širenje za dodatnih 121 km pruge i 81 stanicu u slijedećih nekoliko godina. Ovo uključuje i brzu metro liniju koja će putnike sigurno dovesti od aerodroma do centra grada, tako da će sam dolazak u Delhi biti puno sigurniji. Metro je definitivno totalna suprotnost stanju iznad zemlje: čist, uredan i nije pretrpan ljudima. Kao da je u nekom drugom gradu.  Ovo da nije pretrpan shvatite uvjetno – za evropske pojmove to je gužva, ali za indijske (ne)prilike i u usporedbi sa stanjem iznad zemlje, radi se o tek „nekoliko ljudi“.

Jedina mana su (a to vrijedi za većinu stvari u Indiji) pretjerane sigurnosne mjere. Ovo je jedini Metro u kojem sam bio u kojem imate metal detektore i u kojem vas prepipavaju na ulazu. I sva ta njihova prepipavanja se rade ofrlje, to je najgore. Tamo te gnjave, skeniraju, pipaju, otvaraju torbe, zaviruju u džepove, a sve ofrlje. Koliko puta sam ušao sa baterijama u džepovima bez da me itko pitao što je to. Ali Indija je velika zemlja – treba naći posao za toliki broj ljudi.

Vožnja autorikšom je posebna priča. Iako sam, kad smo prvi put vidjeli promet u New Delhiju i kamikazno uletavanje autorikši između kotača autobusa i kamiona, stvarno mislio da se u tome nikad nećemo voziti, već drugi dan smo bili prisiljeni isprobati i to prijevozno sredstvo. Naime, za posjet nekim hramovima, na prepaid-taxi šalteru nam tip nije htio dati taksi, nego samo autorikšu. Prepaid-taxi šalteri su super stvar jer platite cijenu prijevoza koliko ona stvarno dođe, a to je, i uz najbolje cjenkanje, jedno 30% jeftinije od dogovaranja sa vozačem. (na taksimetre zaboravite – to se u Indiji gotovo nikad ne koristi) Mana je samo što ih ima samo na većim željezničkim i inim kolodvorima. Dodatna mana je što, kad prilazite tom šalteru oko sebe skupite jedno 30 taksista i rikšara koji vas okruže i mlataraju rukama vičući da:

a) prepaid-taxi šalteri ne radi (zatvoren, izgorio, preselio)
b) oni će vam dati bolju cijenu
c) razne nerazumljive floskule, a sve u cilju da se manete, po njima, ćorava posla i da se ko ljudi dogovorite direktno s njima.

Ne slušajte ih, laži ko psi! :) Njihov zadatak je da vas zbune, da vas okruže, da vam presijeku put i probaju zaraditi koju rupiju više. Vaš zadatak je da pokažete da niste „cash cow“ i da se probijete kroz gomilu. Da se razumijemo, iako vas oni dodiruju, pomalo navlače za ruke, šatro vam priječe put, nema tu nikakve agresije i vi se bez problema probijate kroz tu gomilu. Ne treba vam sila, samo odlučan um. Dakle, dolazite do tog kioska i tipu tamo kažete gdje želite ići. Njemu platite, on vam da nekakav papirić i kaže vam koji od onih galamdžija će vas voziti. To vam je najsigurniji način. Naravno, ništa nije 100% sigurno, ali ako znate kud idete, koliko nešto košta i niste mutavi turist, vjerojatnost da vam se nešto loše desi je stvarno mala. Naravno, uvijek morate biti spremni da će vas rikšar pokušati zaustaviti u nekoj sporednoj ulici i tražiti još love. I naravno da mu je nećete dati. Ovo može završiti tako da vas ostavi na sred ulice i ode, al ii za to ima lijeka. Samo je bitno imati zapisan broj vozila. Onda ga prijavite policiji i mladi gospon fasuje. Ako je svjestan da vi znate kako se stvari rješavaju, neće vas ni probati preveslati, ali ako vidi da ste mutavi i zeleni – pojest će vas za doručak! :)

E i još nešto:  onaj papirić koji ste dobili na prepaid-taxi šalteru mu u ruke dajete tek kad vas odveze da destinaciju, nikako prije!

Dakle, kako nismo imali druge mogućnosti, uzeli smo autorikšu i doživjeli našu prvu od vožnji života u New Delhiju. Zaboravite na luna parkove, vlakiće smrti, vrtuljke i ostalo. Sve je to gol k***c prema autorikši u New Delhiju! Kad vas stave u tu zeleno-žutu kutiju šibica i zaverglaju po onim zakrčenim ulicama, između kotača kamiona i autobusa, preko graba i gudura... To je safari života! :) Pa ljepote kad stanete na semaforu pa vas prosjaci počnu natezati za ruke (sjetite se da je autorikša otvorena – nema stakala i debele limarije da vas štiti) da im date lovu (koju im naravno ni za živu glavu ne smijete dati), to ostavi dojam. Uz sve to zrak je onako težak, onako pali po plućima. I dišete to sranje, sretni što ste uopće pri svijesti. Gledate svijet oko sebe, pokušavate pratiti ludog rikšamana koji se gura maltene u kamionske auspuhe kako bi  se probio kroz gužvu i sretni ste što vas nijedan od tih ogromnih kotača koji se kotrljaju na par centimetara od vas  nije još pregazio. Kad se rikšaman nonšalatno proveze na 10 cm od kravlje guzice pomislite “nemoj srat”. :) U biti ste jako sretni što ste živi i jako dobro znate da nemate nikakvu kontrolu nad situacijom u kojoj se nalazite. Jedino što možete napraviti je pridaviti rikšamana ko zeca, ali to vam nije puno od pomoći u situaciji u kojoj se nalazite. Na kraju, naravno, izlazite živi iz autorikše i nakon par dana vam se sve to čini tako normalno da se počinjete brinuti za vlastito mentalno zdravlje.

U dva dana u New Delhiju smo, pored muvanja među ljudima i životinjama i izbjegavanja kamionskih kotača uspjeli i ponešto vidjeti, pa krenimo redom.

 

2.1. New Delhi - Red Fort

Crvena utvrda (na hindu jeziku Lal Qil'ah) je palača - utvrda koja svojom veličinom i neobičnom crvenom bojom dominira Starim Delhijem, a koju je u 17. stoljeću sagradio mogulski car Šah Džahan, te u nju iz Agre premjestio svoju prijestolnicu. Gradnja je trajala punih 9 godina, a na nju je utrošena za to vrijeme astronomska suma novca, najviše na egzotične paviljone i male palače unutar zidina. Zidine su sagrađene od upečatljivog crvenog pješčenjaka. Duljina vanjskih zidova je 2.4 km, visina je na najvišem dijelu oko 33 m, a oko tvrđave je širok kanal, koji je u to vrijeme bio uvijek pun vode iz obližnje rijeke. Danas, s obzirom na nestašicu vode u Delhiju, i kanal i bazeni koji okružuju paviljone unutar kompleksa zjape prazni.

Crvena tvrđava je bila centar mogulske moći sve do 1857. godine kada su zadnjeg mogulskog cara protjerali Britanci. Britanci su tvrđavu koristili kao kasarnu, sve do proglašenja neovisnosti 1857. godine. Osim što je danas važna (i skupa) turistička atrakcija, važna je kao simbol indijske nezavisnosti – na svaki dan nezavisnosti premijer podiže indijsku zastavu na utvrdama Lahori gate-a. UNESCO-ovom svjetskom baštinom proglašena je 2007. godine.

Glavni ulaz, ujedno i najimpresivniji dio same palače je Lahori gate (zove se tako jer su vrata orijentirana prema Lahoriju, gradu u današnjem Pakistanu), na kojemu vijori indijska zastava. Posjetitelji mogu obići samo manji dio kompleksa, dok većinu i dalje zauzima vojska. Od proglašenja nezavisnosti 1947. u utvrdi je stacionirana vojska, što je vjerojatno utjecalo na to da su neke palače i paviljoni u relativno lošem stanju i tek blijedi podsjetnik na veličanstvenu povijest.

2000. godine je na ulazu teroristička skupina Lashkar-e-Toiba izvela bombaški napad u namjeri da se potkopaju indijsko-pakistanski mirovni pregovori, a u kojemu su smrtno stradala dva vojnika i jedan civil. Zato su mjere sigurnosti jake i danas.

Unutar kompleksa neke od značajnijih zgrada su Diwan-i-Am, Hammam, Moti Masjid, Mumtaz Mahal. Dosta je toga zatvoreno, dosta je građevina i uništeno, ali veliki otvoreni prostor i zelenilo pruža mir i spokoj na samo korak od ludnice, gužve i eksplozije mirisa Starog Delhija.

 

2.2. New Delhi – RajGhat

Rajgaht je, u nedostatku boljeg izraza, posljednje počivalište Mahatme Gandhija, oca nacije, te označava mjesto gdje je on kremiran dan nakon ubojstva, 31. siječnja 1950. godine. Nalazi se u velikom, mirnom i njegovanom parku nedaleko od Crvene utvrde, u kojemu se nalaze označena mjesta kremacije drugih slavnih ličnosti iz indijske povijesti – u blizini su i mjesta kremacije Nehrua i Indire Gandhi.

Ghandijev memorijal je jednostavna, crna platforma sa uklesanim riječima “Hay Ram” – u slobodnom prijevodu „O, Bože“ – navodno posljednje Ghandijeve riječi, a u njegovu čast na platformi gori vječni plamen u bakrenoj urni.

Svake godine, na dan ubojstva Mahatme Gandhija, 30. siječnja, na ovome se mjestu molitvama obilježava sjećanje na njega. U blizini se nalaze i dva muzeja koji pričaju priču o životu Mahatme Gandhija i pokretu za neovisnost.

 

2.3. New Delhi - Jama Masjid džamija

Jama Masjid (prijevod: džamija za molitve petkom) je najveća džamija u Indiji, također poznata pod nazivom "Masjid-i-Jahan Numa" – vidljiva svijetu. Nalazi se u blizini crvene tvrđave i jedna je od posljednjih građevina sagrađenih za vrijeme vladavine cara Šah Džahana, koji je najpoznatiji po gradnji Taj Mahala. Sagrađena je od crvenog pješčenjaka u kombinaciji s ukrasima od bijelog mramora. Gradnja je trajala punih 6 godina. S obzirom da je sagrađena na visokoj platformi, vidljiva je iz većine susjednih kvartova. Sagradio je Ostad Khalil, veliki graditelj toga vremena. Ima tri ulaza, 4 tornja i 2 minareta. Veliko dvorište može primiti do 25 000 vjernika. Osim po veličini i ljepoti, poznata je i po tome da se u njoj čuvaju relikvija samog proroka Muhameda: brada, sandala, dio nadgrobnog spomenika, otisak stopala i dio Kurana iz originala! Vrhovni imami u džamiji i danas direktni su potomci vrhovnog imama iz doba cara Šah Džahana.

Kao u svakoj drugoj džamiji, izuvanje je normalna stvar, ali u Indiji je običaj da se izuva pri samom ulasku u komplekse vjerskih objekata. Ako vam je neugodno bilo izuti se na čistom mekanom tepihu u Plavoj džamiji u Istanbulu, Indija vam se u načelu po tom pitanju neće nimalo svidjeti. Ako niste spremni bosi hodati po ptičijim govancima, posjete vjerskim objekata u Indiji nisu za vas. :) Kao alternativu ponesite si veću količinu starih čarapa, koje ćete nemilice mijenjati. :)

Nama je trebalo neko vrijeme da se priviknemo na hodanje u čarapama ili potpuno bosi tamo gdje bismo najradije hodali u gumenim čizmama, ali što se mora, nije teško.

Pokrivanje glave i ramena za žene dok muškarci hodaju slobodno je standardna procedura u džamijama, pa ponesite neku maramu ili se malo cjenkajte na štandu ispred džamije pa si kupite maramu na licu mjesta.

Za razliku od džamija po Turskoj, ovdje se nećete izuvati samo na ulazu u samu džamiju, već ćete bosonogi hodati kroz cijeli kompleks. Malo treba izbjegavati ptičija govanca, ali nije neka panika.

Dok sam se penjao na minaret, neki lokalni vjerski vođa me je pitao da li sam musliman. Očigledno moja brada ostavlja dojam - dobro sam kamufliran. :)

 

2.3.1. Počeci islama u Indiji

Arapski su trgovci bili prisutni na jugozapadnoj obali Indije još prije pojave islama pa je islam preko njih vrlo rano stigao u Indiju. Muslimanske su vojske 711. počele osvajati Hindustan, a slijedeći val muslimanskih osvajanja u Indiji vodili su turski ratni prinčevi iz Afganistana, od kojih je najuspješniji bio Mahmud od Gazne (998.-1030.).

Značajnija islamska osvajanja u Indiji počela su 1192. pod komandom Muhammeda Gurija, vladara Gurijske države (1186.-1398.). Sam Guri je u cijelosti osvojio Punjab, a u sljedećih deset godina njegovi generali zauzeli su većinu sjeverne Indije sve do Bengala. Oko 1210. konsolidirana je muslimanska vlast u Indiji i osnovan prvi, tzv. Delhijski sultanat. Nakon pada Bagdada 1258. g. muslimani Indije uspjeli su odoljeti napadima Mongola, a Delhi postaje utočište muslimanskih intelektualaca. Muslimansko osvajanje Indije južno od Delhija počinje 1294.

Delhijskim sultanatom vladaju različite muslimanske dinastije do 1398., kada ga napada Timurlenk, nakon čega se ova država raspala na brojne međusobno sukobljene sultanate.

 

2.3.2. Mogulska država

Nakon više od stotinu godina od raspada centralne muslimanske vlasti u Delhiju, 1526. g. Zahiruddin Babur (1483.- 1530.), potomak Timurlenka i Džingis-kana, osniva Mogulsku državu, jednu od najbolje uređenih, centraliziranih država koje su Indija, i muslimanska povijest uopće, poznavale.

Kada je Babur umro 1530. naslijedio ga je sin Humajun koji je uspio konsolidirati ugroženu mogulsku državu. Njega je 1556. na tronu zamijenio kontroverzni sin Akbar (1542.- 1605.), veliki osvajač, graditelj. Uglavnom je ratovao protiv perzijskih-muslimanskih vladara na zapadu, a jedno vrijeme je propovijedao i sinkretičku vjeru din-i ilahi (božija vjera) kojom je želio riješiti međuvjerske odnose u državi. Akbara su naslijedili Džahangir (1605.- 1627.), Šah Džahan (1628.-1658.), graditelj Taj Mahala, i pobožni Aurangzeb ili Alemgir (1658.-1707.), Akbarov praunuk i u islamskim analima najpopularniji mogulski vladar. Aurangzeb je umro u 89. godini života, 1707. ostavivši na vrhuncu moći državu koja se prostirala od istočnih granica današnje Indije do zapadnih granica Pakistana i Kabula. Njegovi su sinovi umjesto vođenju države posvetili svađama oko trona, što je oslabilo državu. Smrtni udarac Mogulskoj državi zadao je perzijski Nadir Šah, koji je 1739. opljačkao mogulsku prijestolnicu Delhi i carstvu pripojio zapadne dijelove mogulske države. Ovako oslabljena mogulska država bila je lak plijen za kolonizatore. Njene će posljednje ostatke uništiti Britanci 1858. godine.

 

2.4. New Delhi - India Gate

India Gate je ratni memorijal indijskim vojnicima poginulim u Prvom svjetskom ratu. Nalazi se na raskršću velikih i širokih ulica New Delhija a veličinom i izgledom podsjeća na Arc-de-Triomphe u Parizu.

Smješten na Rajpathu, najprestižnijem području u Delhiju, India Gate sagrađen je u spomen 90.000 vojnika poginulih  za vrijeme Prvog svjetskog  i Afganistanskog rata, u razdoblju od 1914. do 1919. Izgrađen je od pješčnjaka i visine oko 40 metara. Vječni plamen (zove Amar Jyoti Jawan) čuva počasna straža, a prvi put je upaljen 1971. u spomen vojnicima koji su pali u indijsko-pakistanskom sukobu.

Danas je Indija Gate jedan od najvažnijih simbola Indije i borbe za neovisnost. Park koji ga okružuje i elegancija planske kolonijalne aritekture, široke elegantne ulice i uređeni parkovi kontrast su starom dijelu grada koji ne bi trebalo propustiti.

 

2.5. New Delhi - Gurdwara Bangla Sahib Temple

Sikizam je kao religija nastao na temeljima deset gurua u 15. stoljeću. Osnovne vrijednosti i ideologija sikizma zapisana je u „Guru Granth Sahib“, svetoj knjizi sikha. Sikhi su s vremenom prerasli u organiziranu zajednicu i imaju svoje oružane snage zvane „khalsa“ koje provode vjerske, političke i vjerske obrede i dužnosti i štite sikhe od vanjskih prijetnji i opasnosti. Sama vjera se bazira na konceptu Vahegurua, univerzalnog boga, a ujedinjenje s njim garantira spasenje. Sikhi vjeruju da put spasenja vodi kroz disciplinu i meditaciju i na taj način je moguće nadvladati pet glavnih zala: ego, pohlepu, vezivanje, ljutnju i požudu.

Ovo je bio naš prvi posjet hramu Sikha i jedan od prvih posjeta hramovima uopće na ovom putovanju.

Hram je impozantan, ne previše nervozan i odiše popriličnom mirnoćom. Sikhi zahtijevaju da se u područje hrama ulazi bos (dakle ne u čarapama) i pokrivene glave neovisno o spolu. Slobodni ste ući u centralni dio hrama što kod hindu hramova nije slučaj i, ako niste totalni tudum, nećete izazvati nikakav kulturološki incident. Ovo naravno ne znači da možete šiljiti blic u lice ljudima koji se mole! U sklopu hrama nalazi se i jezero sa svetom vodom, za koju se vjeruje da ima ljekovita svojstva, i koju su ljudi na izlasku iz hrama pili i njome se polijevali, ali i u bočicama nosili kući kao uspomenu. Nismo bili tako avanturistični, pa smo uljudno izbjegli ponuđenu vodu. :)

U hram također ne smijete unijeti alkohol ni cigarete, a kako smo mi u početku sa sobom nosili pljosku radi dezinfekcije prije i poslije obroka, u jednom trenutku je među složenim cipelama bio jedan par cipela iz kojih je virila pljoska. Nitko je nije pokušao ukrasti. :)

 

2.6. New Delhi - Lotus Temple, Iskcon Krishna Temple

Kako su ova dva hrama malo dalje od Old Delhija, a metro do tamo još ne vozi, ovo je bila naša destinacija na kojoj smo prvi put isprobali autorikšu.

Lotus Temple je jedan od najneobičnijih i arhitektonski najzanimljivijih hramova u Indiji – naziv potječe od oblika lotosovog cvijeta u kojemu je sagrađen. Sagrađen je 1986. godine i visok preko 40 metara. Smješten je na brdu Bahapur, usred parka koji odiše zelenilom, i mjesto je hodočašća Baha'i sekte, premda je otvoren svim ljudima, neovisno o vjeri. Također, zahtjeva se izuvanje obuće i apsolutna tišina unutar tog jednostavnog, ali impresivnog zdanja. Nalazi se u predgrađu i trebat će otprilike pola sata vožnje rikšom od India Gate-a.

U blizini je i Iskcon Krishna Temple, a kako smo bili škrti dati rikšamanu 30 rupija da nas tamo vozi, prošetali smo se jedno pola sata i to po jedno finoj ulici posutoj ljudskim govnima. Pa smo se, dok smo preskakali ta govanca i otvorene kanale, pitali koji nam to vrag treba, ali nismo se predomislili i uzeli rikšamana da nas vozi. Cigani, ostaju cigani. Ne oni, mi! :)

ISKCON hram se nalazi nedaleko (30 Rs rikše ili pola sata hodanja po govnima) od Lotus temple-a, i jedan je od najvećih religijskih kompleksa u Indiji. Hram je novijeg datuma, sagrađen je 1998. godine, vjerojatno novcem od donacija sljedbenika širom svijeta, a sadrži molitvenu dvoranu sa živopisnim oltarima koji prikazuju život Krišne i ostalih božanstava. Spokojno, vedro i prijateljsko mjesto. Stigli smo prekasno, pa nismo obišli muzej koji ima multimedijski prikaz scena iz Mahabharate i Ramayane. Poseban događaj za ovaj hram je Janmashtmi festival, dan rođenja Gospodina Krišne. U to vrijeme održava se velika proslava i stotine sljedbenika pjeva i pleše u čast Krišne.

U sklopu hrama nalazi se i vegetarijanski restoran i slastičarnica Govinda sa odličnim kolačićima. Nismo propustili priliku da se tamo opskribmo sa kutijom punom finih Krišna šećerlema.

Međunarodno društvo za svjesnost Krišne (ISKCON), također poznat kao Hare Krišna pokret, jedan je od Hindu Gaudiya Vaišnava vjerskih organizacija, koju je 1966. osnovao AC Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Njihovo se vjerovanje temelji na tradicionalnim hinduističkim spisima kao što Šrimad Bhagavatam i Bhagavad-gita. Karakterističan izgled pokreta i njegove kulture dolaze iz Vaišnava tradicije.

ISKCON je formiran u svrhu širenja prakse bhakti joge (predanost Bogu). ISKCON je danas organizacija sa više od 400 centara u svijetu, uključujući i 60 farmi, 50 škola i 90 restorana. U posljednjih nekoliko desetljeća pokret se širi u istočnoj Europi (posebno nakon raspada SSSR-a) i Indiji.

 

3. O Indijcima

„Kolike je razbila ta Indija.
Od Schopenhauera i Hermana Hessea
napravila je letagričare, depresivne melahnolike.
Najsnažnije i najkreativnije muškarce
pretvarala bi u narkomane, mistike i luđake.“

-- U potrazi za Staklenim gradom – Malnar, Bebek

Indija je zemlja površine od 3,23 milijuna kvadratnih kilometara (za usporedbu, površina Hrvatske je 56542 kvadratna kilometra) i ima 1.18 milijardi ljudi. Radi se o drugoj zemlji u svijetu po broju stanovnika. Mnogoljudnost Indije ne možete ni zamisliti! Zemlja je to u kojoj cijelo stanovništvo Hrvatske stane u jedan, ne baš veliki, grad. Prosječna gustoća stanovnika je 397 stanovnika/km2. Za usporedbu, prosječna gustoća Hrvatske je 78 stanovnika/km2.

U tako velikoj zemlji je način života puno drugačiji nego kod nas. Uz prosječni bruto proizvod po glavi stanovnika koji je 15 puta manji nego u Hrvatskoj, jasno je da prosječni Indijac ne živi baš lagodno.

U tom moru ljudi, velika većina njih ustaje svaki dan uvijek iznova pokušavajući postići samo jedan cilj – preživjeti taj dan. Zaraditi dovoljno za hranu i, ako je moguće, za krov nad glavom. U ovom okruženju ne vrijedi poznato balkansko pravilo “ne mogu oni mene platiti malo koliko ja malo mogu raditi”, jer, ako netko neće raditi, u redu čekaju stotine drugih koji hoće.  Moderna Indija živi svoj život suočena sa strašnim zagađenjima. Veliki gradovi, kao Delhi, su toliko zagađeni da je svakom zapadnjaku šok kad tamo prvi put dođe.

U Indiji vrijedi zakon velikih brojeva. Sve je tamo veliko, svega ima previše i nije ni čudo da su voda i zrak tako zagađeni, ni da ima toliko sirotinje, ni da je strašna razlika između bogatih i siromašnih.

Jedan od najvećih ljudi Indije je, naravno, Mahatma Gandhi, čovjek koji je vodio Indiju u borbi za neovisnost od engleskih okupatora. Čovjek koji je bio toliko napredan i miroljubiv da ga i danas cijene i poštuju milijuni širom svijeta. Indijci ga posebno vole i sve novčanice imaju njegovu sliku na prednjoj strani. Gandhi i njegov put nenasilja su pokazali jedan potpuni drugačiji način razmišljanja, jedan koncept koji engleski okupatori nisu nikako mogli razumjeti. Čovjek koji je napisao mnoge knjige i čije izreke i danas odjekuju kao gromovi u sivilu modernog života je, između ostalog rekao: “Nitko me ne može povrijediti ako mu ja to ne dozvolim”.

Indija i dan danas pati od kastinskog sustava protiv kojeg su se borili i Gandhi, i Nehru, i Indira Gandhi. Bez obzira na sve pokušaje, sustav je i danas tu i teško je promijeniti navike stare hiljadama godina.

Povijest kasti seže 1500 godina prije Krista, u vrijeme kad su Arijevci pokorili područje današnje Indije. Kako bi očuvali identitet vlastitog naroda u odnosu na pokoreno lokalno stanovništvo, uvode kaste – rigidni poredak prema boji kože, položaju u društvu, bogatstvu, zanimanju, vjeri... Kaste su nešto s čim se rodite, kao neka stigma koju nosite cijeli život. Bijeg iz kaste u kastu nije moguć. Tako se razlikuje 5 osnovni kasti: brahmani, kao najviša i parije, kao najniža. Možete biti Albert Einstein, ali ako se rodite kao parija, iznosit ćete životinjski drob i prati klozete cijeli život. I to je ono protiv čega se Gandhi borio i smatrao da taj sistem jako koči napredak Indije.

Danas se kastinski sustav u Indiji vidi čak i ako se stranac, samo ako pažljivo gledate. Žene koje rade teške fizičke poslove, metu ulice po gradu, miješaju malter na ruke, kopaju cestu na ruke...

Kad smo kod kopanja cesti... U Indiji se pod normalno organiziraju javni radovi. Objavi se u novinama raspis za nekakav posao i traži se X radnika za kopanje, zidanje i sl. Onda se ljudi javljaju na takve radove i ide se u realizaciju. Dan danas je potpuno uobičajeno vidjeti da ceste usred New Delhija ljudi raskopavaju ručnim krampovima. Ako u obzir uzmete da Indija ima preko milijardu stanovnika i da svi oni moraju zaraditi za hranu, mehanizacija bi dovela do veće neimaštine nego što je to sada.

Indijci i dan danas mahom imaju unaprijed ugovorene brakove. Ono što je na zapadu primjer krajnjeg barbarizma, u Indiji je skroz normalno. Treba naglasiti da to nije dogovoreni brak između mladića i djevojke. Ovdje se radi o povezivanju obitelji. Mladenci su samo sredstvo i ne igraju neku posebnu ulogu u cijelom procesu. Ovo se posebno lijepo vidi u oglasima u novinama gdje obitelji traže ženu (“cute, slim, well educated young woman”) za svog sina (“handsome son”) iz posebno poštene i financijski dobro stojeće i utjecajne familije. Nije neobično da se u oglasu obitelj hvali svojim društvenim položajem ili financijskim rezultatima i da traži slično od obitelji potencijalnih kandidatkinja. Također nije neobično da se specificira kasta i točna škola koju djevojka mora imati.

Par primjera iz rubrike „Matrimonials“ (osobni podaci isključeni iz primjera):

Primjer 1: „We are Gaur brahmin family belonging to a leading business house of the country. We are inviting alliance for our 24-years old 5'8“ tall, handsome son, widely travelled, an engeneer from University of California, Berkley (USA). We are looking for a well educated, slim, fair and beautiful girl from a vegetarian Brahmin family (of any province), having respect for Indian values and joint family system.“

Primjer 2: „Brahmin, Non Maglik match for Handsome Mukherjee boy Oct '79/5'9“/Bsc HDSE. Well settled only boy.Proposal invited only from Bengali, beautiful respectable family. Reply with photo and Horoscope.“

Primjer 3: “Successful Jain industrialist family well settled in Delhi seek beautiful fair educated 25-30 / 160-165cm unmarried or divorcee for Handsome fair educated divorcee, very short marriage, son 31/172cm looking after family business. Email color photo & bio-data at...“

U načelu su Indijci vrlo materijalni ljudi. Užasno pate na zlato. Iz nekog razloga će živjeti kao sirotinja, ali će se opako zadužiti da za vjenčanje svoje djece pokupuju zlatnine u vrijednosti budžeta omanje države. :) Također dosta pate na taj položaj u društvu. S obzirom na povijest, kastinski sustav i vječitu borbu za goli opstanak iz dana u dan, ne mogu reći da im zamjeram.

U našim kontaktima sa Indijcima vidjeli smo stvarno svašta: od klasičnih navlakuša, preko pokušaja prevara, izvlačenja love, pa do dirljivih susreta sa potpuno normalnim indijskim familijama kojima je totalna egzotika vidjeti  ženu plave kose. Gotovo svakodnevno bismo naišli na neku familiju koja nas je zamolila da se slika s nama, pa su masovno uvaljivali svoju djecu da se slikaju sa Sandrom. Ona im je bila zanimljivija od mene. Mene su, s druge strane, u Jaipuru prozvali Ali Baba. Nakon nekoliko slučajeva kad su djeca išla za mnom i vikala “Ali Baba, Ali Baba”, pitao sam jednog mladog rikšara ko im je taj Ali Baba. Ispostavilo se da ima nekakav bolivudski glumac Ali Baba i da mnogo liči na mene. :)

Nigdje u cijeloj Indiji nisam doživio nikakav čin agresije. U tom svijetu situacija može eskalirati u bilo kom trenutku, ali čini se da smo stigli kvalitetno pripremljeni i dobro motivirani, tako da mogu slobodno reći da je Indija stvarno zemlja u kojoj smo dobro prošli i osjećali se dobrodošli.

Druga je stvar što vam od trenutka kad izađete na ulicu, do trenutka kad se zatvorite u svoju sobu u nekom od hotela, netko pokušava nešto uvaliti: hranu, piće, jahanje na devama, smještaj... I to je jako naporno! Nemate ni trenutka mira. Ne možete se sakriti jer stršite među lokalcima ko govno u punču, a na čelu vam piše „cash cow“. Vi znate da to niste, ali oni (još) ne znaju i pokušat će vam prodati neku foru da izvuku od vas lovu. Još kad u priču dodate prosjake koji su brutalno uporni (nigdje nema toliko upornih prosjaka kao u Indiji), te vrevu i buku indijskih gradova, morate doći jako dobro mentalno spremni na sve to ili ćete pobjeći kući prvim avionom.

Morate imati u vidu da će vas svi na prvu loptu pokušati prevariti. U Evropi je sasvim normalno da taksistu pitate za neki pristojan hotelu blizini. U Indiji to ni za živu glavu ne smijete napraviti! I ne samo to, nego će vas taksist redovito pokušati uvjeriti da ima bolji i jeftiniji hotel za vas, da je vaš hotel ustvari izgorio ili zatvoren... Isto vrijedi i za smutljivce koji se motaju po željezničkim kolodvorima i oko prepaid taksi kioska. Uredno će vam probati prodati priču da su ti šalteri zatvoreni, preselili, izgorjeli. Ne vjerujte nikome! To je prvo i osnovno pravilo. Zatim, ako trebate nekoga pitati za upute, pitajte službena lica, poslovne ljude koji žure na posao, policajce... Od njih jedino možete dobiti korisne informacije. Pitajte za savjet ljude koji od vas nemaju nikakve koristi. To je možda najbolji savjet koji vam mogu dati.

Kad se ufurate u taj režim rada, Indiju ćete prolaziti relativno jednostavno, ali imajte u vidu da ova neprestana mentalna borba sa nasrtljivcima strašno umara. Ne preporučujem da se odete vucati po Indiji na više mjeseci ako vam je ovo prvi posjet Indiji.

Bez obzira na gomilu prijaznih ljudi i susretljivih obitelji koje će htjeti sa vama progovoriti koju, po zakonu velikih brojeva, naići ćete na previše ovih drugih koje ćete morati od sebe metlom tjerati. Zato, samo umjereno. :)

 

4. O hrani u Indiji

Prvo, treba napomenuti da Indija slovi kao jedna od najbrutalnijih destinacija za zapadnjake. Pored sveg ostalog, priča se o opakom trovanju hranom. Slušao sam priče o ljudima koji su tjednima na putu po Indiji patili od opake dizenterije (kad netko napiše da je 2 tjedna cijelo vrijeme iz njega curilo, onda to ima neku težinu). Ljudi su se brutalno trovali čak voćem i povrćem. U biti, ja sam dobio dojam da u Indiji neću moći ništa živo jesti. E pa bio sam u krivu!

Indija je raj za vegetarijance! To je činjenica. Indijci jedu jako malo mesa. Govedinu ne jedu hindusi, a svinjetinu muslimani. Od mesa se može naći piletina i nešto malo koza. Kad uzmete bilo koji meni u restoranu, 90% hrane je bez mesa. Ono sa mesom se nalazi na kraju stisnuto na jednu stranicu. Jedina je mana što je sve brutalno ljuto! I nema alternative.

Osnovni problem u Indiji (kao i u većini Azije uostalom) je voda. Naime, vodu iz pipe ne samo da ne smijete piti, nego s njom ne smijete ni zube prati. Iznimno ne preporučuju ni pjevanje pod tušem kako ne biste slučajno popili malo te vode. Kao posljedicu toga imate zabranu konzumacije salata u Indiji. Po vodičima piše, i citiram: “salatu smijete jesti samo ako je 20 minuta natapate u zdjeli jodirane vode”.  Siguran sam da Indijci peru zube i salatu s tom vodom i da uredno žive. Problem je nama zapadnjacima koji nismo navikli na tu vrstu mikroorganizama u vodi. Ono što prosječni Indijac ne bi ni osjetio, mi bismo platili životinjskim proljevom. I to ako imamo sreće.

Isto tako, higijena u Indiji nije nešto što našem finom evropskom oku ulijeva povjerenje. U Indiji se, osim vodom, najviše možete otrovati mesom. Ako mislite da se tamo hrana drži u frižiderima, razmislite ponovo. Biljke mogu više izdržati vani na 30 stupnjeva bez da se ne pokvare nego meso. Vidjeli smo na ulici prekrasne ribe koje se prodaju izložene uz kravlju balegu na staroj krpi na podu a na svakoj ribi je bilo stotinu velikih debelih muha. Čak i ako ste okorjeli mesojed, meso izbjegavajte ako je ikako moguće i fokusirajte se na vegeterijansku hranu koju Indijci stvarno znaju pripremiti i to maestralno. Hrana im je jako ukusna i raznolika. Jedina mana je što je tako bezobzirno ljuta, ali na to se naviknete. Ja nikad nisam volio ljuto i prvi tjedan dana mi je sve što sam tamo pojeo bio šok. To je toliko ljuto da sam jedva čekao da završim sa obrokom, pa da to mučenje usne šupljine i ždrijela prestane. Do kraja putovanja sam se već tako navikao da sam znao negodovati jer nešto nije bilo dovoljno ljuto, a kad sam se vratio kući, trebalo mi je preko mjesec dana da mi se čula okusa vrate u normalu.

Ali da se vratimo još na indijsku hranu. Dakle, ako pazite da ne jedete baš sa štandova sa ulice, izbjegavate salate, pijete isključivo provjerenu flaširanu vodu i izbjegavate meso, proći ćete dobro. Naravno da nema garancija – možete se otrovati hranom i kod kuće, a kamoli ne u Indiji. Iako Indijci imaju par vrsta svog odličnog beskvasnog kruha, osnova prehrane je ipak riža. Glavna jela su više kao umaci koje jedete sa raznim vrstama riže. U njima ćete naći razno povrće, gljive ili paneer (njihov nefermentirani sir koji rade u kućnoj radinosti).  Sve što smo mi jeli u Indiji je bilo vrhunski spremljeno.  Od deserta imaju Lassi – nešto kao frappe. Možda je malo riskantno, ali riskirali smo puno puta i nijednom se nismo otrovali.

Trovanje hranom u Indiji je zapadnjake toliko uobičajena pojava da su Indijci smislili i izraz za to – “Delhi belly”. :)

Kad smo došli u Indiju, u početku smo jako pazili što i kako jedemo. Svatko je nosio svoju dezinfekcijsku tekućinu, priprema prije jela je izgledala kao priprema za operaciju. Ako nam nešto sa tanjura ispadne na tacnu – to se više ne dira. Ruke stalno u zraku – nema pipkanja po stolu. Ako je nešto sumnjivo – to se ne jede.. (Sandra: Govori u svoje ime i u ime kolegice Dubravke, duo zvan stereo paranoja)

Pred kraj smo se već toliko opustili da smo jeli bez ikakvog ustručavanja. Ako restoran na nešto liči i ako je hrana ljuta, nismo marili. Ljutina ionako ubija sve živo. Vrhunac je bio kad smo jeli breakfast curry u indijskom vlaku. Rukama, naravno. U vlaku pacovi trčkaraju. Naravno! Mali miš u kupeu hvata ostatke hrana s poda. Naravno! :)

Interesantno je što su svi restorani u kojima smo bili imali pozamašne popise u svojim menijima i što god bismo tražili, to smo uredno dobili. Nije nam se dešavalo da imaju na popisu 30 vrsta jela a ustvari poslužuju samo tri-četiri. I s te strane su uvijek bili na visini. Također su jela različitih naziva izgledala različito i imala bitno različite okuse. Nije se desilo da imaju 30 jela na meniju koja su ustvari jedno te isto jelo, ovisno kako promiješaju sastojke.

Ono što nam je malo išlo na živce je njihova pretjerana uslužnost. Njihovi konobari će vam cijelo vrijeme stajati pored glave i u svakom trenutku biti spremni uskočiti ako vam bilo što pri vašem procesu hranjenja zatreba. Bilo što! Usput te pitaju jel' ti fino, hoćeš još, od kud si, jesi zadovoljan s uslugom, kako ti se sviđa njihov grad, Indija, jel' ti to prvi put u Indiji itd. Iako je to hvale vrijedna gesta, način na koji to Indijci provode u praksi je malo naporan. Znao sam imati osjećaj ko da tip jedva čeka da odem, što nije bila istina. Oni su jednostavno pretjerano uljudni.

Slično je i kad odete na wc u restoranu. Nerijetko ćete tamo zateći nekog od osoblja koji će vam otvarati vrata, otvarati pipu za vodu, dodavati papirne ručnike za ruke…  Sve dok ga ne proba otresti umjesto mene, poštujem njihov način rada. :)

U svakom slučaju, jedan živopisan i jako zanimljiv narod. Svatko tko dođe u Indiju ode da se više nikad ne vrati (ni mrtav), ili ima želju doći još puno puta. Mi smo od ove druge sorte. Za početak, red je bio da se posjeti Nepal prije slijedećeg indijskog odreska, a poslije, tko zna. Nije Indija tako daleko kako se čini na prvi pogled.

 

5. Put za Kathmandu

Dakle, nakon što smo preživjeli prvi šok i dodir s Indijom, čekao nas je let za Kathmandu. Taman smo u dva dana stigli malo pogledati New Delhi i prikupiti ponovo svoje stvari koje je Turkish Airlines tako nonšalantno pogubio. Za Kathmandu možete letjeti sa dosta aviokompanija. Neke su bolje, neke lošije. Ono što nikako ne želite je letjeti sa Nepal Airlines. Njihovi letovi kasno i po 12 sati pod normalno i preporučuje ih se izbjegavati u širokom luku.

Mi smo letjeli sa Jet Lite – niskobudžetnom indijskom kompanijom. Avioni su novi i održavani, kašnjenja su zanemariva, a jedino što nemate je hrana u avionu, što je za let od sat ipol potpuno nebitno. Osim toga, cijena karte za prijevoznike kod koji dobijete sendvič u avionu je duplo skuplja.

Naš odlazak iz Indije popratila je i prva vožnja taksijem koji nije bio prepaid. Tu smo se po prvi put cjenkali i nismo loše prošli. Vozili smo se u tzv „ambasadoru“, starom engleskom vozilu koje je, iako oronulog izgleda, nevjerojatno udobno i sa puno mjesta unutra. Stvarno smo se vozili kao ambasadori i taksist nas nije pokušao odvesti na krivu stranu i tražiti nas dodatnu lovu. Nije bio previše sretan zbog toga, ali mi zato jesmo. :)

Aerodrom u New Delhiju je supermoderan ii ma samo jednu manu – security check. Ako ste mislili da u Evropi kompliciraju sa sigurnosnim provjerama, niste vidjeli ništa. Indijci su po tom pitanju totalno ludi. Skeniraju vam prtljagu jedno 4 puta, ručno vas prepipavaju i otvaraju vam ručnu prtljagu dva do tri puta. Kontroliraju vas toliko puta da na kraju zaboravite gdje ste uopće krenuli! Nije ni čudo da za međunarodne letove kažu da se na aerodromu u New Delhiju trebate nacrtati 3 sata prije leta. Tri sata u prepipavanju proleti učas.

Sam let za Kathmadu prolazi kao i svaki moderan evropski let. Kroz prozor gledamo Indiju kako ostaje iza nas i ogromnu rijeku Ganges koja iz zraka izgleda kao Amazona – velika razvedena smeđa mrcina, kao prirodna katastrofa se razlijeva svud okolo.

Kad smo stigli u Kathmandu, slijedi novi izazov – imigracija u Nepal. Naime, vizu za Nepal kupujete na licu mjesta. Samim tim na licu mjesta ispunjavate i nekoliko obrazaca. Zanimljivo je da i Indijci, i Nepalci jako vole papirologiju i stalno neki vrag morate ispunjavati, potpisivati, obilježavati… I ponesite na put dovoljno slika za dokumenta – trebaće vam. Za svaki vrag hoće sliku. Dakle, cijeli avion ispunjava papire za imigraciju jer su putnici skoro svi bijelci koji dolaze u Nepal na razne trekkinge ili penjanja. I napravi se pristojan red koji se vuče i nikako da se to raščisti. U početku sam mislio da su to Nepalci nesposobni, ali kad smo se približili šalterima onda nam je sve bilo jasno. Prije šaltera je obavijest koja velikim štampanim slovima objašnjava kako se kupuje viza, u kojim se valutama plaća (ne, ne možete platiti u nepalskim rupijama ako ste ih slučajno negdje i nabavili), koliko košta viza za određeni broj dana… I onda glupi bijelci dođu tamo i pitaju mogu li platiti u nepalskim rupijama, pa onda ženi nabrajaju kad dolaze i kad odlaze i pitaju je za koliko dana im treba viza i slično. “To nije dete, to je kreten”, što bi gospon Topalović rekao.

Uglavnom, na tu proceduru smo izgubili puni sat i kad smo napokon to prošli i uputili se prema traci na kojoj se već sat vremena vrte naše stvari, vidjeli smo da su stvari već poskidali s trake i stavili sa strane. Kako smo svo troje imali iste plave navlake za ruksake, brzo smo ih locirali. Ali! Našli smo samo dva ruksaka. Ovaj puta je falio moj. Da nam u dva uzastopna leta gube stvari, to stvarno moraš biti peh. I dok smo mi zujali tamo i pokušavali naći osoblje koje će nam riješiti papirologiju za izgubljenu prtljagu, sasvim slučajno smo vidjeli moj ruksak kako se bezbrižno voza na susjednoj pokretnoj traci – Indijci su ga zaboravili ukrcati i poslali ga slijedećim letom. :)

Dodatno, Kathmadu je jedini aerodrome na kojem sa video da imaju zaposlenog koji kontrolira da li je prtljaga koju ste uzeli ista ona koju ste checkirali. Čuvajte potvrde o chekiranoj prtljazi. Ne samo da će vam trebati ako vam prtljagu izgube, nego bez toga nećete moći uzeti vlastite stvari kad dođete u Nepal.

Kad smo nakon sat ipol od slijetanja izašli iz aerodromske zgrade na svjež zrak, prvo što smo potražili je bio naš prijevoz. Dogovorili smo se sa hotelom da pošalju nekog da nas pokupi na aerodromu. Sad već prekaljeni u Indiji, bez po muke smo se riješili napasnih taksista i locirali našeg vozača. Kad smo ga malo preispitali da vidimo da li je to stvarno naš, onda smo se utrpali u mali kombi kojim nas je dovezao do hotela. Mali kombi je imao defekt sa prednjom lijevom gumom i usput je stao kod nekog čiče da mu dopumpa gumu za par rupija. Ajde, bar mu nije otpao kotač, mada su ceste bile puno lošije nego ono što smo dosad vidjeli u Indiji.

Kathmandu je glavni grad Nepala i ima milijun stanovnika (1.6 milijuna ako se u obzir uzme šire gradsko područje). Nalazi se na visini od 1400m. Centar je svih naseljenih mjesta u Katmandhu dolini u kojoj su također obližnji Patan, Lalitpur i Bhaktapur.

Kathmandu je antiprimjer urbanističkog plana bilo koje vrste. Radi se o gradu kaotičnog prometa, često paraliziran političkim previranjima i demonstracijama. Očekujte neljudske gužve i zastoje u prometu. U slučaju demonstracija, česte su blokade glavnih cesta i izlaza iz grada. Dok smo mi bili tamo, nitko nije blokirao promet, ali nikad ne znate kad se stvari mogu promijeniti. Pored svega, očekujte svakodnevne redukcije električne energije. Ovo nije karakteristično samo na Kathmandu – slično je stanje i u ostatku Nepala.

U Kathmanduu postoji dio grada koji je nešto kao geto za turiste i zove se Thamel. Da se razumijemo, Kathmandu nije nesiguran grad kao npr. Lima, ali je jednostavno dio za turiste koncentriran na jednom mjestu. Tu je većina hotela i restorana u kojima bijelci borave. Tu je i gomila trgovaca, preprodavača, taksista koji se bore da vas odvezu bilo gdje i zarade koju rupiju…

Ulice Kathmandua nisu široke kao u New Delhiju, a pogotovo su uske u Thamelu. Po tim uskim ulicama mile horde turista, sve je preplavljeno prodavačima suvenira, a između svega toga rulaju motori i automobili. Trebaće vam neko vrijeme da se naviknete na to klaustrofobično okruženje, ali ako otvorite oči, vjerojatnost da vas netko pregazi je puno manja nego da vas zgaze na zebri u Zagrebu.

Od uličnih dosadnjakovića, najiritantniji su prodavači tigrove masti, dileri sa minijaturnim guslama i dileri droge. Prodavači tigrove masti su dosadni ko proljev, ima ih na svakom ćošku i pokušavat će vam uvaliti tu kutijicu tigrove masti svakih 10 minuta ako pored vas prođu. Uopće ne kužim tko bi od njih kupio nešto što se uredno nalazi na polici u trgovini i to za smiješno male novce. Dileri sa minijaturnim guslama ništa ne govore, samo dođu do vas i pod nos vam tutnu male gusle koje skviče ko da svinju vučete za uši. Gdje im je pamet, ko će im normalan kupiti tog malog drekavca? Dileri droge su najzanimljiviji. Dok hodate po ulicama uz vas počne hodati jedan od njih i poluglasno kaže “something to smoke?”.  Pa ako hoćete, možete. Možete završiti i u bajbokani ako vas murija uhvati. Meni su iz nekog nepoznatog razloga dosta često prilazili. Pa šta ako sam bradonja sa čarapom na glavi? Meni ne treba trava da nosim čarapu na glavi, hvala vam lijepo!

Jednom nam je prišao neki pijani mladac koji nam je probao prodati nešto što nije znao ni objasniti a njegova priča se svodila na to da u Thamelu deru turiste i da će nas on odvesti na mjesto gdje za 200 rupija možemo kupiti ono što u Thamelu košta 10000 rupija. Još je baljezgao nešto tipa: „Da, uvijek sam si želio ubiti turista. Ali ne vas, vas neću“. Ma ajde mali, razguli! :) Nakon dva ćoška izgubio nas je u gužvi – biće da je bio previše pijan da se fokusira.

Hotel u kojem smo odsjeli je bio odličan i baš nam je bilo žao što smo tu samo jednu noć. Odmah drugi dan nas je čekala vožnja za Pokharu i pripreme za sam trek, a u Kathmandu ćemo se vratiti nakon treka. Problem je bio što nismo točno znali koliko ćemo vremena provesti na treku. Uračunali smo 10 dana, ali postojale su dobre šanse da završimo ranije. Zbog toga nismo mogli rezervirati unaprijed hotel u Kathmanduu kad se ponovo vratimo.

Popodne smo iskoristili za posjet jednom od restorana, šetnju po Thamelu i potragu za telefonskom govornicom. Naime, u Nepalu ne radi nijedna naša mreža. Ako imate SIM karticu bilo kojeg od naša tri vrla operatera – zaboravite na nju! Moram priznati da to nisam očekivao. Nepal je dosad jedina zemlja u kojoj sam bio, a da mobiteli hrvatskih operatera nisu radili. Svaka vam čast! Danas ne imati sklopljene ugovore sa operaterom u državi u kojoj broj turista iz godine u godinu eksponencijalno raste je stvarno vizionarska odluka. Posebno sam uživao kad sam po putu upoznavao ljude koji su na mobitele uredno razgovarali, a ja sam im objašnjavao da smo mi iz tamo neke banana države čiji mobiteli u Nepalu ne rade. Srećom, govornica je bilo na svakom ćošku i bile su bezobrazno jeftine tako da smo se mogli javiti kućama da smo stigli na odredište.

U hotelu smo tražili da nam kupe karte za bus za drugi dan. Do Pokhare je 205 km i bus vozi nevjerojatnih 7 sati! Karta košta isto tako nevjerojatnih 10 dolara. :)

6. Put za Pokharu

U Pokharu možete i avionom, ali za 200 km ići avionom je stvarno pretjerano. Autobusni promet je ipak najzastupljeniji. Do Pokhare možete lokalnim busevima što vam nikako ne bih preporučio. Lokalni busevi ne samo da su krcati, nego ih je još i pun krov. Imam jednu fotku takvog busa koji je pun i 25 glava (zajedno sa ostatkom tijela :)) se vozi na krovu. Ti busevi koštaju skoro pa ništa, ali svejedno, nemojte s njima. Normalni turistički busevi su desetak dolara, a ima par kompanija koje nude malo bolje buseve za nekih 15-18 dolara. Kako god okrenete, radi se o onim manjim busevima od 28 sjedala i svi oni moraju proći istom cestom. Vožnja se svodi na trubljenje cijelim putem, međusobno mimoilaženje, vožnju po obje trake (ako se ona cesta uopće može deklarirati da ima trake).

Inače, u Nepalu ne možete iznajmiti auto ako niste Nepalac. Motor možete, ali auto ne. S obzirom na način na koji se tu vozi, čak i da ga iznajmite, ne biste daleko dospjeli. Cijeli taj kaos ima svoja pravila koja su zapadnjačkom oku nevidljiva, ali ona postoje. Nepridržavanje tih pravila bi dovelo do ozbiljnih nesreća. Kad taj promet vidite vlastitim očima, bit će vam sve jasno. Kad te ceste osjetite vlasittim bubrezima, neće vam pasti na pamet da si poželite iznajmiti auto u Nepalu. Nisam jednom imao osjećaj da će prijevoznom sredstvu u kojem se trenutno vozimo otpasti kotači zajedno sa poluosovinama i otkotrljati se dole u provaliju.

Uglavnom, sedam sati i zilijun rupa na cesti kasnije, prilazimo Pokhari i onda slijedi pola sata vožnje po cesti koju smo mi prozvali “Mile voli disko”. Naime, taj prilaz je ispresijecan sa toliko šanaca i kanala da smo odskakivali do krova autobusa cijelim putem. Totalno ludilo od vožnje! Boneshaker express! :)

Kad smo napokon stigli i otkantali dosadne taksiste koji bi da nas voze 100 metara, prošetali smo se do ureda “Annapurna Conservation Area” i kupili dozvolu za trek. Dozvolu možete kupiti i na kontrolnim točkama na početku samih trekova, ali je onda dosta skuplja. Naravno da nas je čekalo ponovno ispunjavanje obrazaca i da vam treba slika za dokumenta.

Kad smo se smjestili u hotel, otišli smo prošetati po mjestu. Pokhara nije toliko natrpana kao Kathmandu, ali je svejedno dosadno prekrcano turističko mjesto. Pokhara je, kao i  ostatak Nepala, svakodnevno pod redukcijama struje. Očekuje nestanke struje više puta dnevno, naročito u večernjim satima. Ipak, mjesto je u kojem se može naći hrana, bankomati i kupiti sve što ste mislili ponijeti na trek a zaboravili ste kod kuće. Mi smo kupili neke tablete za pročišćavanje vode (za svaki slučaj) iako smo imali sa sobom steripen (Malowski, posebna zahvala!). Bolje ih je imati nego plakati za njima negdje u planinama.

Zatim večera, kolači, odmor i pripremanje za slijedeći dan – Annapurna base camp trek samo što nije startao.

 

7. O Nepalcima

Nepal je zemlja jedva dva puta veća od Hrvatske ali ima skoro 29 milijuna stanovnika uz prosječnu gustoću od 200 stanovnika po kvadratnom kilometru. Ako u obzir uzmemo činjenicu da se kroz Nepal proteže velika Himalaja koja je rijetko naseljena, lako je zaključiti da su nepalski gradovi bučna i gusto naseljena mjesta. Ovo ni približno nije kao kaos koji vlada u Indiji, ali nije ni kao popodnevna šetnja po Novom Zagrebu.

Od 2008 godine Nepal je postao republika. Do tada je to bila kraljevina a od 1996 do 2008 godine potresali su je krvavi sukobi. Glavna pobunjenička struja protiv tadašnje Kraljevine Nepal su bili pripadnici komunističke partije Nepala, popularno zvani maoisti. Iako im naziv asocira na Kinu i Mao Zedonga, interesantno je da su maoisti najviše stvarne potpore dobili od peruanske ekstremne ljevičarske organizacije „Sendero Luminoso“. Godinama su se maoisti oružjem i gerilskim napadima borili protiv nepalske službene vlasti, kontrolirali su i dobar dio nepalskog teritorija. Oružani sukobi su završili 2008 godine kada je Nepal napokon postao republika.

Ovo nikako ne znači da Nepal ne potresaju politički nemiri. Maoisti su sve, samo ne demokrati i kada im se nešto ne sviđa, često organiziraju demonstracije koje često za posljedicu imaju blokiranje prometnica i sredstava javnog prijevoza. Nije nemoguće da zaglavite u nekom mjestu dulje nego što ste planirali zbog nekih ovakvih demonstracija. Što god se desilo ostanite mirni i imajte na umu da maoisti prvi ne žele nauditi zapadnjacima jer se prema van žele pokazati kao veliki dobročinitelji kojima Robin Hood u najmanju ruku nije ni do koljena.

Ponekad maoisti po treku zaustavljaju turiste i traže „donaciju“ za svoj rad. Obično traže oko 1000 rupija (oko 10 eura). Možete se s njima cjenkati, ali za vlasnike engleskih, njemačkih i američkih pasoša ovo nije preporučljivo. Naime, ako upregnu moždane vijuge, maoisti bi se mogli sjetiti da su te države otvoreno podupirale Kraljevinu Nepal u borbi protiv maoista što nije baš najbolje po vas. Za ljude sa naših prostora, u slučaju da se stvari počnu komplicirati, samo spomenite Tita. I u Indiji, i u Nepalu Tita svi znaju i kod bilo kojeg ljevičarskog pokreta, Titovo ime će izazvati makar malo simpatije prema vama i možda vam to donese poneki „popust“  na donacije.

Mi nismo sreli maoiste, niti smo imali bilo kakvih problema vezano uz političku situaciju u Nepalu,ali vrijedi napomenuti da ta mogućnosti postoji i da se u takvim zemljama ne može predvidjeti eskalacija sukoba – oni se uglavnom jednostavno dogode.

Kad smo već kod vojno-političkih pitanja, treba spomenuti nepalske elitne vojne jedinice, tzv Gurkhe. Svake godine stotine mladih Nepalaca se prijavi na testiranje u vojni centar u Pokhari. Samo najbolji će imati priliku postati Gurkha vojnici. Potencijalni regruti se podvrgavaju ekstremnim fizičkim testovima koji uključuju 5 km trčanja uzbrdo, noseći 25kg tereta na leđima u tradicionalnoj pletenoj košari koju koriste nepalski nosači. Samo oni najbolje fizički i mentalno pripremljeni izdrže ovakve testove. Nije neobično da potencijalni regruti trče sa puknutim kostima i ne žele odustati. To dovoljno govori o snazi Gurkha vojnika. Gurkhe su poznate po savijenim kurki noževima. Općenito se smatraju za jedne od najžilavijih vojnih jedinica na svijetu, a kao pripadnici vojske britanske krune su sudjelovali u mnogim mirovnim misijama u svijetu. (Afganistan, Bosna, Sierra Leone...) Primarna motivacija mladih Nepalaca da postanu Gurkhe je novac. Prosječna dnevnica u Nepalu je 120 rupija (manje od jedne UK funte), dok Gurkha vojnik mjesečno zarađuje i 1000 UK funti, ima pravo na britansku vojnu mirovinu i opciju da postane britanski državljanin nakon umirovljenja (pod uvjetom da poživi toliko dugo).

Iako Nepal ima velikih problema, kako političkih, tako i ekonomskih i ekoloških, ljudi koje smo mi upoznali su uglavnom bili smireni i veseli. Nepalci se inače rijetko ljute i nisu nagle naravi. Pozdravljaju se sklopljenih ruku ispred sebe i sa pozdravom „Namaste“, što bi u nekom doslovnom prijevodu značilo „pozdravljam Boga u tebi“. Gostoljubivi su i jednostavni. Nemaju neka komplicirana društvena pravila. Od osnovnih pravila ponašanja treba napomenuti da se ne rukuju nego pozdravljaju na gore opisani način. Ako se sjedi u društvu, nekulturno je stopala okrenuti prema drugoj osobi. Nepalci se, a pogotovo nepalska djeca, ne smiju dirati po glavi. Za Nepalce je glava sveta i prema njoj se tako i odnose.

Treba naglasiti da su u prosjeku Nepalci puno siromašniji od Indijaca i da na svoj način spajaju kraj sa krajem iz dana u dan. Ovo ih ne sprečava da budu sretni, pogotovo u planinskim područjima gdje od tih jednostavnih i siromašnih ljudi možemo u nekoliko dana naučiti o životu više nego godinama živeći svoje zapadnjačke moderne živote.

 

8. Hrana u Nepalu

Nepalci tradicionalno jednu dva puta dnevno, a glavni obrok jednu oko 11 sati. Osnovno nepalsko jelo se zove „daal bhaat“, a radi se o kuhanoj riži, juhi od leće i kuhanom povrću sa umakom od curry-ja. Iako je daal bhaat jedina hrana u Nepalu koju dobijete uz neograničeni refill, na tacni dobijete količinu hrane koja bi zasitila i najgladnije među vama, tako da nama tražiti još nikad nije palo na pamet iako su nas uvijek uredno dolazili pitati ako nečeg još treba donijeti.

Kako je turizam snažno prodro u Nepal, tako su i Nepalci naučili pripremati gomilu hrane iz cijelog svijeta i stvarno vam hrana u Nepalu ne bi trebala biti nikakav problem. Svu hranu pripremaju odlično, nigdje nismo ni morali paziti na čistoću, a hrana je ultra jeftina uz kraljevske porcije hrane. Idealno za umorne trekere nakon 10 sati hoda po Himalaji. Čak ni tada, kad smo bili gladni kao vuci, nismo nikad pomislili da nam treba još hrane. Jednostavno, Nepalci kuhaju dobro, kuhaju obilato, a daal bhaat je nešto što morate probati dok ste u Nepalu.

Ako ste opaki kavopija, s druge strane, ovdje biste se mogli naći u neobranom grožđu. Kave su im sve filteruše sa dna kace i doslovno su prozirne. To kofeina nije vidjelo ni na slikama. Slično je sa čajem, gdje uredno stavljaju jednu do dvije filter vrećice čaja u lonac od litre ili čak veći. S te strane ćete patiti, pa ako ovisite o kofeinskom šutu, nosite si svoju instant kavu i samo tražite vruću vodu koju uvijek možete dobiti.

 

9. Annapurna Base Camp trek

ABC trek: visinski profil i naš ratni plan (kliknite za veću sliku)

Naš “main event” u Nepalu ove godine.  Nepal ima više regija koje su predivne za trekinge (a bome i za penjanja na vrhove, ali nakon što sam doživio nedostatak kisika u Peruu, nemam želje za to). Najpoznatija i najrazvikanija je, naravno, Everest regija. Everest Base Camp trek je planetarno poznat i još više abjuzan.

Odmah nakon njega je tu Annapurna regija sa cijelim čudom trekera koji preplave taj dio Himalaje. Za razliku od Everest base Campa, Annapurna base Camp prolazi raznolikim predjelima i mi smo se za njega odlučili upravo zbog priča o raznolikosti i predivnim vrhovima koje se izdižu na sve strane kad napokon dođete u base camp.

Tu su još dvije velike regije. Jedna je Langtang, a druga je Mustang. Mustang je dugo vremena bilo zabranjeno područje za strance. Radi se o surovom i siromašnom području u koje morate nositi svoju hranu jer tamošnji stanovnici imaju tako malo hrane da je jednostavno ne mogu podijeliti s vama bez da riskiraju da i sami umru od gladi. Slike Mustanga su nevjerojatne! Izgleda kao mjesečeva površina. Međutim, zbog gore navedenih razloga, u Mustang morate sa nekom od agencija i to će vas koštati puno novaca. Možda je zbog toga svega bolje odabrati npr. Langtang područje nego forsirati Mustang.

Za razliku od Mustanga, za Annapurnu samo trebate platiti ulaznicu (nešto kao ulaznica za Nacionalni park). Možete uzeti agenciju, ali ne morate, pa mi nismo. Možete si iznajmiti vodiča, ali ne morate, pa mi nismo. Možete iznajmiti i nosača da vam nosi stvari, ali ne morate, pa mi nismo. Odlučili smo ovaj puta otići na trek sami i bez vodiča, nosača, agencija… Da malo uživamo u Himalaji svojim tempom i u svom aranžmanu.

Iako je Annapurna regija dosta posjećena, mi smo pogodili onih nekoliko dana između prestanka kiša i početka predsezone. Dok smo još bili u Delhiju, u Kathmanduu je kiša curila po cijele dane. Dan prije nego što smo mi sletjeli u Nepal, kiše su naglo stale. Tako to obično biva u ovom dijelu svijeta. Kraj monsunskog perioda i početak sušnog perioda dolazi dosta naglo.

Zbog toga smo imali priliku krenuti na trek dok je to područje bilo relativno malo okupirano trekerskim čizmama i stvarno smo uživali u miru i tišini (osim u par lodgeva, ali o tom ćemo nešto kasnije).

U Annapurna regiji postoje dva najpoznatija treka: Annapurna Circuit i Annapurna Base Camp. Annapurna Circuit traje između 17 i 21 dan i za vrijeme koje smo imali je definitivno predug. Obilazi Annapurnu sa svih strana, ali nikad ne dođete u sam Base Camp o kojem kruže priče da je nešto što se mora doživjeti.

Annapurna Base Camp trek (poznati i kao Annapurna Sanctuary trek) po papirima traje između 10 i 14 dana. Kako se te brojke odnose na organizirane grupe ljudi, procijenili smo da ga možemo napraviti u 10 dana i tako smo isplanirali put. Ipak, dok smo u Pokhari pili Everest pivo zaključili smo da je i tih 10 dana možda previše i da ćemo mi vjerojatno to prehodati i za koji dan manje. Kako nismo znali kakav nas teren čeka, odlučili smo krenuti i po putu planirati gdje ćemo spavati.

 

9.1. Annapurna BC – dan 1

Trek se može raditi na dva načina, ovisno s koje strane želite doći do Chomronga, odakle se spaja na isti put. Možete se u startu iz Pokhare odvesti dalje, do Nayapula i othodati duži dio odmah ili možete krenuti iz bližeg mjesta, Phedija, pa se vratiti u Nayapul. Mi smo se odlučili na dužu varijantu odmah u startu i pokret iz Nayapula. Do Nayapula nas je dovezao lokalni taksi. Postoji mogućnost da idete i lokalnim busevima, ali u tom slučaju možete zaboraviti na relativno rani start, osim da ujutro ne ustanete u 4. Kako smo mi već nekoliko dana, dan za danom, jahali od mjesta do mjesta (još pred dva dana smo bili u New Delhiju) i kako je pred nama bilo najmanje tjedan dana hodanja po Himalaji, odlučili smo se na taksi. Ionako je tamo sve ultrajeftino za naše pojmove.

Nayapul je malo nepalsko selo koje je doživjelo boom nakon što su kroz njega počeli prolaziti trekeri. Trekeri donose novac i, ma kako vi tamo bili siromašni, svaka rupija koju potrošite na hranu ili vodu lokalnim stanovnicima puno znači. Kad smo stigli u selo, bilo je oko 9:30. Nije bilo vremena za gubljenje – krenuli smo odmah.

Nakon manjih zavrzlama oko pronalaska prave blatne staze za izlazak iz sela na naš trek, udarili smo na pravi put i to je bilo to… Iza nas ostaje civilizacija kavom je znamo, zvuk motornih vozila nećemo čuti idućih tjedan dana. Samo šum vode i trljanje čizama po kamenu.

Prva kontrolna točka je bila Birethanti. Tu smo potvrdili dozvole za trekking i saznali da smo kao trekeri koji idu bez vodiča trebali napraviti još jednu iskaznicu da bismo dobijali žigove kako prolazimo kontrolne točke, ali da to nije presudno. Važno je da imamo dozvolu za trekking. Pošteno, drugovi. Ne uzbuđuju se oni oko toga, pa se ne uzbuđujemo ni mi.

Prvi dan smo hodali kroz sela na nižim nadmorskim visinama. Ovo naravno nije spriječilo sunce da sija ko mutavo. Uz kombinaciju zilijon kamenih stepenica po kojima smo se morali penjati i tegliti teške ruksake na leđima, postalo nam je vrlo brzo jasno da ćemo se trebati fino preznojiti na ovom treku ako mislimo završiti u manje od 10 dana. Ipak, složili smo si vrlo opušten plan. Vremena smo imali i nije bilo žurbe. U jednom trenutku smo vidjeli oznaku da smo prešli 5000 stepenica i da nas do Ghandruka čeka još 8000. 13000 kamenih stepenica je vijest koja je posebno razveselila Dubravku, kojoj je u glavi samo zvonilo: štengegnegnegnege…. :)

Iako je Sandra originalno zamislila da ne idemo za Ghandruk nego da se spustimo na New Bridge, neki trekeri na terenu su nas od toga odgovorili jer bismo se na taj način ponovo spustili na 1300 m visine (Nayapul se nalazio na oko 1000m visine, a Ghandruk na preko 2000 mnv). Iako nam se na papiru New Bridge činio kao blaža i brža opcija, nismo izgleda dobro čitali kartu. Dobro da smo naišli na veselog Bugara koji nam je dao dobar savjet.

Po putu smo uglavnom sretali lokalne seljake sa stokom. Trekera je bilo, ali manje nego što sam očekivao. Čini se da smo odlično tempirali polazak.

U Ghandruk stižemo u ranim popodnevnim satima i odlučujemo tu prespavati. Na treku spavate po tzv “lodgevima”. Koncept je sličan planinarskom domu, samo što umjesto “skupnih ležišća” imate sobe i većina soba je bila – trokrevetna. Ko da su lodgeve projektirali za nas. :) Za prvi lodge smo odabrali jedan kojeg preporučuju u vodiču i, iako mi se u tom trenutku činio kao ne baš najbolji  izbor, u danima koji dolaze smo ga se sjećali kao hotela sa 5 zvjezdica. :)

Samo spavanje u lodgevima je praktično besplatno. To je tako smiješna cijena da je ne vrijedi ni spominjati. Ono od čega vlasnici lodgeva žive je hrana koju vam spreme. Zbog toga je pravilo da kod koga spavate, kod njega i jedete. Postoje meniji koji su službeno odobreni od strane organizacije koja upravlja Annapurna zaštićenim područjem i sve navedene cijene su propisane, tako da nema nabijanja cijena. Načelno je hrana malo skuplja kako se penjete više, ali razlike su minorne. U nižim predjelima (dok još postoje sela u kojima žive ljudi), hranu i opremu vuče stoka, a u višim – nosači. Kad vidite kolike terete ti ljudi nose, složit ćete se sa mnom da bi hrana trebala biti barem 10 puta skuplja. I još nešto – pripremite se na junačke količine hrane koje ćete dobiti u tanjur! :) I popis hrane koju poslužuju je stvarno velik – naprosto je nevjerojatno da to sve mogu spremiti.

Ipak, imajte u vidu da oni hranu počinju spremati tek kad je vi naručite. To znači da ćete je čekati malo dulje nego u ekspres restoranu. Međutim, puno je važnije shvatiti da, zbog gomile trekera koji svakodnevno prolaze, lokalci spaljuju puno više drva pa je deforestacija vrlo ozbiljan problem u Nepalu. Ako možete birati, birajte lodge koji ističe da kuha na kerozin, a ne na drva i, ako je ikako moguće, naručuje svi u grupi istu ili sličnu hranu kako bi se manje energije potrošilo na njeno spremanje.

Znam da će vam to biti teško nakon cjelodnevnog napornog marširanja po Himalaji, ali pokušajte odoliti. Mi smo nekad uspijevali, nekad nismo. :)

Sva hrana koju su nam spremili je bila odlična! Sve redom! Jedino što je bilo blijedo je bio crni čaj. Radi se o najrjeđem crnom čaju na svijetu! :) U početku smo naručivali šalice, a kasnije smo prešli na cijele termos boce ili lonce. “Big pot black tea” je bilo prvo što sam rekao kad me tip pitao što ćemo jesti/piti. :)

U Ghandruku smo još bili mladi i zeleni, pa smo istraživali što se sve nudi, što i nije loše jer su Ghandruk i Chomrong dva najveća sela u regiji sa desecima lodgeva i dobrom logistikom. Tako smo našli i “German Bakery” koju smo, naravno odmah i bacilli na test. :)

Prvi dan smo napravili 1015m uspona u 3h 51min neto hoda (5h bruto).

 

9.2. Annapurna BC – dan 2

Ustali smo u 6 sati, orni  i čili i po prvi puta vidjeli bijele vrhove Himalaje tamo gdje su jučer popodne bili oblaci. Kao da je netko digao zastore – predivan pogled preko budističkih zastavica koje su se vijorile na vjetru. Negdje u blizini su budisti mantrali i njihova pjesma se širila kroz friški planinski zrak.

Doručkovali smo pa krenuli dalje oko 7:30. Iako smo mislili da smo krenuli dovoljno rano, ispostavilo se da smo okasnili – sunce nas je ponovo pržilo, a put nas je vodio preko brda i dolina. Uredno smo se penjali, pa se spuštali po 400m nadmorske visine da bismo se ponovo penjali na još više. Prvo selo na brdu je bilo Komrong, nakon čega slijedi spust kroz šumovit predio do mosta na rijeci Kimrong Khola. U želji da što prije dođemo na drugu stranu, fulali smo most i našli se u dolini široke rijeke uzalud tražeći mogućnost da se prešvercamo na drugu stranu. Usred tog velikog kamenja i brze rijeke koja se pjeni od sreće jednostavno nije bilo koridora kojim bismo mogli preći. S druge strane rijeke je neki dječak mahao rukama i pokazivao nam da je most tamo negdje desno od mjesta gdje smo mi zaglavili. NIje nam se baš išlo natrag, ali nije bilo druge. Dvadesetak minuta kasnije našli smo i most. Za to vrijeme sunce se taman diglo i postalo nam je stvarno vruće. Da stvar bude gora, čekao nas je uspon na Chomrong i stotine kamenih stepenica. A sunce prži… U tom trenutku smo počeli sumnjati u naš plan da napravimo trek u manje od 10 dana jer smo u ovom dijelu dosta sporo napredovali, pogotovo visinski. A ako je sada ovako, kako će tek biti na preko 3000m visine kad zrak postane rijedak? Nošeni svakakvim mislima, stižemo do Chomronga potpuno iscijeđeni od sunca i pentranja po stepenicama. Tu smo sjeli da nešto pojedemo i učas izgubili 2 sata. Naime, Nepalci inače nisu poznati po tom da nešto posebno žure, ali ovo je bilo sporo po svim kriterijima. Dobro nam je došao odmor od jahanja po svim onim stepenicama, ali danas smo planirali dobaciti do Bamboo-a, a postalo nam je jasno da to neće ići tek tako.

Odlučili smo se za nove lokacije za spavanje u slijedećim danima: Sinuwa (danas), Himalaya (sutra), Machapuchre Base Camp (prekosutra).

Vrijedi napomenuti da od Chomronga pa nadalje više ne možete kupiti pitku vodu u plastičnim bocama nego samo prokuhanu vodu. Za to trebate imati svoju bocu. Ovo pravilo je uvedeno da se smanji količina PVC otpada po Himalaji, barem do jedne granice, jer more trekera koji godišnje protutnji tim putem ostavlja smeće na svakom koraku, a sve što se gore ostavi, netko mora na svojim leđima odnijeti dole. Voda iz planinskih potoka nije pitka jer je zagađena fekalijama. Izgleda predivno i čisto, ali nemojte se šaliti i to piti. Ovo je posebno teško shvatiti nama koji možemo kod kuće piti vodu iz svakog izbora kojeg po putu vidimo ili pipe po kućama , ali Azija ima veliki problem sa zagađenjem vode . Mi nismo ni svjesni koliko smo sretni sa čistom vodom koju imamo tako dostupnu na svakom koraku.

Nakon spusta sa Chomronga (pogađate, Chomrong je na brdu a put vodi preko njega i nikako okolo), ponovo prelazimo rijeku i onda ja žurim gore do Sinuwe da nam nađem sobu za spavanje, a Sandra i Dubravka imaju privilegiju da idu svojim tempom. Kad sam se zalaufao, nije bilo više vremena za razmišljanje: samo disanje i krampanje. Dvadeset dvije minute kasnije noge me donose do željenih lodgeva, ali jedan je već pun (jedan od dva). Navodno je na putu oveća grupa pa je okupirala sobe.

Ovo je ujedno i najveći problem kod samostalog hodanja po trekovima. Morate jako rano kretati i dosta rano stizati do mjesta gdje želite spavati. Ja sam danas stigao oko 15:30 i lodge je bio pun. Na svu sreću malo niže je bio jedan koji je bio prazan i u kojem smo našli sobu. Soba je bila rock n’ roll, u odnosu na sobu u Ghandruku. Dodatno su nam se kao komšije uvalili neki Koreanci koji su odlučili da se peru tri gladne godine tako da je Dubravka uspjela doći do tuša ali se smrznula čekajući, a Sandra i ja smo odlučili preskočiti tuširanje.

Mislim, ja nemam ništa protiv Koreanaca, ali ovi koje smo vidjeli na treku (i to nije bila samo jedna grupa) bili su nevjerojatne sebične svinje. Koji kreten moraš biti i tuširati se pola sata dok drugi ispred čekaju na hladnoći i nisu ništa manje umorni, ni prljavi od tebe? Dubravka je bome dobro zapamtila dvije koreanske frajle i sreća njihova da nisu zaglavile negdje u planini i imali samo Dubravku da im pomogne. Mislim da bi mogle dobiti samo “golden shower” :D

Ma kako su sobe i sam lodge izgledali ojadno, hrana koju smo dobili je bila jednako dobra kao i svagdje drugdje. Ma šta dobra, odlična!  Ali nakon 5h i 10 min hoda (8h bruto) i 1135m uspona sa teškim ruksacima, sve je ukusno. ;)

Ruksaci su nas rezali najviše prva tri dana. Rezali su nas toliko da sam se samo bojao da ne zaradimo neke rane po ramenima jer bi onda imali problema sa daljnjim hodanjem. Međutim, nakon trećeg dana, kao da su postali lakši – biće da smo se navikli.

Kad smo se okupili u sobi i uvukli u vreće, dogovorili smo za pokret slijedeći dan odmah u 6. Kasno kretanje nam se danas na neki način odbilo o glavu. Osim toga, htjeli smo se riješiti onih Koreanaca.

Po noći sam slušao lavež pasa i uživao u toploj vreći. Dobro da nismo ostali vani ovu noć jer se ne bismo dobro proveli. Inače, u vodičima piše da se nosi mali šator za svaki slučaj, ali mi smo taj podatak izignorirali, pa mogu samo konstatirati da smo imali sreće što nismo negdje ostali spavati pod vedrim nebom. Kad se napune sobe, onda se može naći pokoje mjesto u dnevnoj sobi. Spava se i po stolovima i po klupama. Nezgoda je što tu spavaju i nosači, tako da nikad ne znate koliko mjesta tamo ima dok ne pričate sa vlasnikom dotičnog lodgea.

 

9.3. Annapurna BC – dan 3

Buđenje u 5:15 dok je vani još mrak i start u 6 sati. Novi plan je da ujutro prije polaska pojedemo nekakav keks i onda hodamo 2-3 sata pa doručkujemo u nekom od mjesta po putu i odmah nastavljamo dalje. Mudro smo platili gazdi večer prije sve što smo bili dužni, tako da smo ujutro mogli slobodno krenuti.

Dva sata kasnije bili stigli smo u Bamboo. Tu pada čaj (“big pot black tea” :)), sendviči i omlet, pa šamaramo dalje za Dovan i Himalayu. Poučeni jučerašnjim događajima, u Himalayu stižemo već u 11:30. Ponovo sam ja išao naprijed da nađem sobe i ovaj puta sam bio prvi koji je uzeo sobu u lodge-u – još su sve bile prazne. Sjeo sam vani za stol i uživao na suncu čekajući da se okupimo.

Kad su Sandra i Dubravka stigle, onda smo se svo troje prosuli ko đubar po livadi – sve mokro smo povješali po štriku, oprali se ko ljudi, oprali i majice i stavili da se suše, pojeli u miru i onda se izležavali na suncu dok ga je bilo. Pravi dan za odmor.

Dan koji je završio sa 4h 15min hoda (bruto: 5h 30min) i sa 1055m uspona, a ostalo nam je još pola dana za odmor, pranje i pospremanje.

Na Himalayi sam skužio i da imam problem sa baterijama za foto-aparat. Naime, jedan od razloga zašto sam kupio baš Pentax K200d tiijelo je bio upravo taj što ga pogone 4 AA baterije koje je lako naći i ja sam se za put opskrbio sa 8 setova NiMH baterija. Međutim, kad sam htio zamijeniti baterije, ustanovio sam da su mi se sve odreda ispraznile u međuvremenu! Sve NiMH osim jednog seta – eneloop. Eneloop je nova generacija punjivih baterija koje nemaju problem samopražnjenja i da nije njih, ne biste vi sada gledali fotke iz Annapurna base campa. Rekao sam sam sebi da sve te baterije idu u smeće kad dođem u Zagreb i da je eneloop jedino što odsad nosim na putovanja!

Kad je došlo vrijeme, pojeli smo i večeru pa se oko pola šest zavukli u vreće i zaspali ko klade. Malo su nam smetali komšije Englezi pored nas kojima nikako nije bilo jasno da sobe koje su odijeljene tankom šperpločom nemaju nikakvu zvučnu izolaciju i da, kad oni pričaju engleske viceve, mi to čujemo kao da nam pričaju pored uha. Srećom, nisu dugo, pa se moglo i spavati.

 

9.4. Annapurna BC – dan 4

Ohrabreni jučerašnjim uspješnim danom, ustajemo u 5 i u miru se spremamo za pokret u 6. Originalna ideja je bila otići do Machapuchre base campa i tamo prespavati, a dan poslije, još dok je mrak popeti se do Annapurna base campa, ali smo plan malo modificirali. ;)

Prvo što nas je iznenadilo ujutro je alergija koju je Dubravka dobila u toku noći. Sva je natekla u licu. Izgledala je ko bumbar. Na svu sreću pa smo sa sobom imali cijelu apoteku, uključujući i lijekove protiv alergije pa se počela udarati s njima. Kombinacija tih lijekova i svježeg zraka je pomogla. Čini se da posteljina puna grinja i ko zna čega u lodgeovima na nju djelovala izrazito nepovoljno. Ja sam valjda, pravi cigan, meni nije bilo ništa, a valjali smo se svi skupa u istom sranju. Na svu sreću alergija se nije manifestirala u vidu dišnih problema, pa je Dubravka mogla čisto normalno hodati.

Prvo smo nakon sat vremena hoda, na Deoraliju, sjeli na lonac crnog čaja (a šta drugo? :)). Ja sam išao prvi da naručim čaj dok Sandra i Dubravka stignu. Po putu sam naišao nekoliko mostova od kojih je jedan bio baš onako, nezgodan. Naime, po putu ćete proći na desetke mostića koji se sastoje od nekoliko balvana prebačenih s jedne strane na drugu. Ograde nema. Dubravka je imala dosta dilema sa tim mostovima jer ju je bila prpa da ne sleti dole u hladnu rijeku, a to jutro sam prešao preko jednog koji je bio uzak čak i za moje pojmove i nije mi bilo svejedno dok sam žonglirao preko njega. Mislim da je Dubravka sanjala te mostiće još dugo nakon što smo završili sa trekom. :)

Kako nismo imali na raspolaganju mobitele (živjeli hrvatski operateri :P), nismo imali ni mogućnost da dojavimo jedni drugima ako netko zatreba pomoć, a razdvojimo se. Zbog toga sam blejao sa uzvisine na Deoraliju dobrih 15 minuta da ugledam njih dvije kako dole plaze po putu i onda mi je laknulo. Baš mi se ne bi svidjelo da netko padne dole u hladni planinski potok i ode nizvodno, a nikome ne može javiti da je u gabuli.

Inače, dio od Deoralija pa prema Machapuchre base campu je poznat i po lavinama, samo što smo mi stigli prije većih snjegova, pa opasnosti nije bilo. U pravilu na ovom dijelu treka treba uvijek prije kretanja pitati vlasnike lodgeova za informacije kakav je teren ispred, jer je lavina zadnje što želite da vas naganja po Himalaji. Kako smo krenuli stvarno rano, u Machapuchre base campu smo bili već u 10 ujutro. Moram priznati da je ovaj dio išao puno lakše nego što smo mislili da će ići. Kad smo bili u Peruu, onda nam je postajalo dosta teško na visinama iznad 3600m, a na 4000m nam je bilo već vrlo nezgodno – bili smo spori. Ovdje iz nekog razloga nismo imali taj problem. Visinu nismo uopće osjećali. Malo smo je bili svjesni tek na oko 4000m, a do tada – ništa. Što je tome uzrok, ne znam, ali nisam se bunio. :)

Sjedeći ispred lodge-a u Machapuchre base campu i pijući (zna se kakav) čaj, lamentirali smo da li da danas idemo skroz na Annapurna base camp ili da ostanemo ovdje. Bilo je tek 10 sati ujutro, imali smo najviše dva sata hoda do Annapurna base campa i jedino što nas je mučilo je popunjenost lodgeva gore. Ipak, nakon nekoliko šalica crnog čaja i corny-a, odlučili smo da idemo do kraja. Imali smo predivan sunčan dan bez oblačka na nebu i bilo je šteta to ne iskoristiti.

I krenuli smo... Taj dan, na tom mjestu sam shvatio što me je vuklo u ove planine... Dok su nas noge nosile gore iznenađujuće lako s obzirom na visinu, pored nas šuškala trava i planinski potočići, a oko nas se oformljavale ogromne stijene pokrivene vječnim snijegom... Dok je sunce sijalo kao da mu je zadnji put... Taj dan, taj trenutak je opravdao sve dosad; sve pripreme, sve letove, drmusanja po busevima, svo ono nemilosrdno nošenje teških ruksaka po hiljadama i hiljadama strmih kamenih stepenica... Himalaja nam je pokazala svoju neopisivu ljepotu... Što god vam kažem, ne može biti dovoljno jako. Koje god fotografije vam pokažem, bit će to samo blijede kopije. Ove planine imaju nešto božansko u sebi, nešto toliko dirljivo da se uhvatite kako okamenjeni gledate i dišete. I ne trepćete. I ne znate ni sami koliko je vremena prošlo jer tamo vrijeme stoji.

Ulazeći u Annapurna Sactuary, bivamo okruženi sa vrhovima Annapurna masiva dok nam se iza leđa smiješi Machapuchre (poznati “riblji rep”, sveta planina na koju je zabranjeno penjanje).  Svakim korakom sve bliže, okupani suncem, koračamo, a suze mi se gomilaju ispod očnih kapaka. Ne od vjetra, ne od tuge... Potpuno ispunjenje, bez riječi.

Krenuli smo skupa, da bi u nekom trenutku ja odmarširao naprijed, da što prije dođem gore i pokušam nam dogovoriti sobu za spavanje. PLavi krovovi Annapurna Base Camp lodgeova su mi se smiješili iz daljine, a iznad njih se ustobočila ogromna Annapurna i, nestvarno velika, kao da se sprema sjuriti na nas i sve nas poklopiti. Ali sunce je sjalo, danas nije dan za strah. Danas nas je Annapurna primila kao svoje.

Pred lodgeove sam stigao točno u podne. Odmah sam našao gazdu prvog lodgea, ali više nije bilo soba. Ponudio mi je da spavamo u dnevnoj sobi. Zahvalio sam mu se i rekao da ću još pitati u drugom lodgeu, a ako ne bude mjesta, onda ćemo u dnevnoj sobi. Ni u drugom lodgeu nije bilo mjesta, ali je gazda rekao da ja samo sjednem i da će mi on nešto srediti. Naravno da nisam mogao sjediti nakon adrenalinskog šuta uzrokovanog pogledima na Annapurnu i hodao sam okolo ko prof. Baltazar. Tako sam čuo kad je pokušao uvjeriti jednog tipa da se prebaci u drugu sobu, kako bi našao mjesta za nas troje. A tip mu odgovara: “ja ću platiti duplo, samo da me ne mičeš”. O koji mentalitet! Pa nije ovo Sheraton, ovo je Himalaja i nije poanta da imaš luksuz hotela sa 5 zvjezdica već da imaš krov nad glavom da se ne smrzneš! Zapadnjaci stvarno znaju biti najveći kreteni!

Ovom Nepalcu je bilo krivo, ali nije znao kako da se tu postavi. Izgleda da je ostao bez teksta, kao i ja, uostalom. Na svu sreću, u međuvremenu je došao onaj gazda prvog lodgea i rekao mi da ima sobu za mene. Odveo me je i otvorio mi vrata na kojima je pisalo “Store”. Unutra 3 kreveta, krov nad glavom. U ćošku gomila pokrivača (ipak je to bilo skladište). I pita me odgovara li soba. Naravno da odgovara, pa nismo truli Jameri da nam treba jakuzi i posluga u sobu! :)

Tip je bio toliko dobar da mi je donio vani jedan stol i 3 stolice da sjednemo na suncu i, naravno, “big pot black tea”. :) Dok sam čekao Sandru i Dubravku da dođu, ćaskao sam sa lokalnim Nepalcima koji su vodili lodgeve gore i pokojim nosačem koji se tamo zatekao. Za Hrvatsku je malo tko čuo, ali jedan je pratio nogomet pa nas je po tome zapamtio. Nisam mu imao srca reći da se u nogomet kužim ko pas u kantar.

I sad je njima već postalo zanimljivo, koje su to dvije koke koje trebaju doći, pa su se nalaktili ko mala djeca na neke madrace vani i gledali dole. Kad je vidio Sandru da dolazi, jedan od njih mi veli da izvalim kako nema soba i da spavamo u dnevnom boravku. Čak joj je on probao prodati tu priču, ali i Sandra je bila toliko očarana Annapurnom da ju to nije ni najmanje pogodilo.

Napokon smo se svo troje okupili u Annapurna Base Campu i pili crni čaj okupani suncem u srcu Himalaje i gledali sve te vrhove oko nas. Da nisam znao da sam na 4100m visine, pomislio bih da sam na visini Zagreba. Vrhovi oko nas su na oko 8000m i toliko su nestvarno veliki da jednostavno mozak to ne može provariti.

I tako smo, četvrti dan od početka treka, stigli na naš cilj i imali smo tako lijepo vrijeme da ljepše ne može biti. Danas, nakon 4h20min neto hoda (6h bruto), 1325m uspona i 3 lonca crnog čaja, grijali smo se na suncu i još imali pola dana pred sobom za chillanje.

Kad smo pojeli nešto kuhano, ostavili stvari u našu sobu-skladište i malo se odmorili,  odlučili smo protegnuti noge i obići malo okolicu. Malo dalje od lodgeova se nalazi vidikovac i pravi Annapurna Base Camp. Kad ekspedicije idu na Annapurnu, utabore se u toj dolini jer ih gomila trekera samo smeta. Danas je kamp bio prazan i dole su bili samo tragovi nekih prošlih ekspedicija. Molitvene zastavice razapete svud okolo lepršale su na vjetriću, a oblaci su polako dolazili i zaklanjali vrhove.

Na tim visinama u pravilu imate čist pogled samo ujutro. Kako dan odmiče, tako se oblaci sve više okupljaju oko vrhova i popodne ste skroz u oblaku. Danas je bio posebno lijep dan – oblaci su se navukli tek iza 14h. Stvarno smo imali rijetku priliku toliko dugo uživati u čistom pogledu.

Po prvi puta u životu sam čuo grmljavinu lavine u daljni. Nisam je vidio, ali sam zvuk je dovoljan. Zvuči kao detonacije u stijenama. Za one koje zanima kako izgleda lavina u Himalaji, našao sam jedan zgodan video. Lavina koja nosi sve pred sobom. Snaga prirode, mali trzaj na velikoj Himalaji.

Kako je sunce zalazilo, postajalo je sve hladnije, a nosači, vodiči i gazde lodgeova su se okupili na improviziranom odbojkaškom terenu i kratili vrijeme igranjem odbojke. Koje su to ljudine! Prvo po cijele dane nose teret po Himalaji, a onda pred spavanje igraju odbojku na 4130m visine! A kako su samo igrali... Bilo ih je užitak gledati. Sjedili smo na kamenu i pratili igru dok nam se prsti nisu počeli lediti, a onda smo se povukli na večeru i u krpe.

U dnevnoj sobi smo po prvi put vidjeli kerozinsku peć u akciji. Kako to izgleda? Paaaa, prvo je upale, a plamenik je kao najveći plamenik plinskog šporeta. Zatim je donesu onaku upaljenu u dnevnu sobu i – tutnu pod stol! :) Da, pod stol! Stol je kameni sa nekim debelim platnenim obrubom koji seže skoro do poda. Ispod stola je jedna rupa koju smo primijetili u lodgeovima i prije, ali nismo znali čemu služi. Danas smo saznali – unutra se stavi kerozinska peć. Ako sjedite blizu nje, morate paziti da ne pružate noge ispod stola jer biste mogli biti reš pečeni! Onaj obrub služi da zadržava toplinu i kad su vam noge s unutrašnje strane, bude vam stvarno toplo – ja bih rekao: toplo da peče! I još pri vrhu ima jedna žica koja se baš jako zagrije tako da je ne možete ne skužiti. Ona služi da preko nje objesite mokru odjeću. Navodno se sve ispod stola osuši za pola sata. Kerozinske peći imaju samo jednu manu: ugljen-monoksid. Kako kerozin gori u zatvorenom neprovjetrenom prostoru, ugljen-monoksid se proizvodi u zavidnim količinama i lako se otrovati ako ste duže izloženi ovakvom izvoru topline.

Sa nama u u lodgeu bili Koreanci – neka grupa njih. Imali smo peh da smo išli istom rutom kao i oni i da su oni imali nosače, lokalnog i svojeg vodiča, kuhare... Osim što su bili iritantni, bahati i ekstremno antipatični, imali su gadnu naviku da pošalju vodiče same ispred i da nam zauzmu većinu soba po lodgeovima. Zbog njih smo fasovali u Sinuwi, a kad smo ih danas vidjeli, postalo je jasno zašto već u podne nije više bilo slobodnih soba. Bili su toliko antipatični, da smo se zlurado sprdali da će se ziher barem jedan od njih zapaliti od kerozinske peći pa će biti narodnog veselja. :)

Lodgeovi ne opstaju od cijene spavanja nego od hrane koju pripreme za trekere, a ovi su unajmili nosače da ko marva nose njihovu hranu po Himalaji i imali su svog kuhara koji im je vani tu hranu spremao. U lodgeu su plaćali samo spavanje. Zauzeli bi gotovo cijeli lodge, a sam lodge od toga nije imao praktično ništa. Ponašali su se kao robovlasnici i bilo mi je žao gledati jadne ljude koji za njih rade dok oni svoje debele guzice lijeno mrdaju po putu i sve ih čeka gotovo i spremno kad dođu. Ne mogu vam ni opisati koliko  je to bila bahata, bezobzirna i iritantna grupa.

Kad nam je već bilo dosta čekanja da se neki od Koreanaca zapali ili da se barem otruje malo ugljen-monoksidom, odlučili smo otići u krevet. Tu noć nismo mogli baš spavati i to je jedina posljedica visine koju smo osjetili. Nikome nije bilo zlo, nikoga nije boljela glava, nismo čak ni gubili dah na tim visinama, što me je vrlo ugodno iznenadilo jer nas je visinska bolest u Peruu prala puno više. Jedino nismo mogli baš zaspati, pa smo odbrojavali sate do zore, a samo nas je pasja hladnoća sprečavala da ne izađemo van hodati pod zvijezdama.

 

9.5. Annapurna BC – dan 5

Kad je napokon svanulo, obukli smo na sebe svu odjeću koju smo imali i izašli van. Bilo je hladno! Lokve vode okolo su bile smrznute. Sunce još nije bilo izašlo.

Ekipa se okupila na vidikovcu da gleda izlazak sunca na Annapurni. Bilo je stvarno hladno i svatko se protiv hladnoće borio na svoj način. Jedan tip si je iz sobe donio debeli jorgan kojim se tamo umotao. :) Mi smo malo prošetali vidikovcem, a onda smo zgiljali u lodge na doručak i da se ugrijemo jer smo se totalno smrzli.

Dok smo čekali hranu, upala su unutra dva tipa i tražila sobu. U 7 ujutro! Još kad se sjetim one grupe Koreanaca, dobro da smo jučer u podne našli bilo kakav smještaj. Ta dva tipa su bila sa Havaja. Jedan je bio visok, a drugi nizak i duge kose. E taj se zvao Nick i iz nekog razloga sam mu ja bio jako zanimljiv. Mislio sam da smo Nicka zadnji put vidjeli taj dan, ali će se kasnije pokazati suprotno. :) Mislim, dečko je bio skroz ok, samo malo naporan. A Sandri je to bilo sve toliko smiješno da nije propustila priliku da mi nabija na nos cijelim putem kako imam fan klub sa Havaja. :)

Kad smo završili sa doručkom, sunce je taman izašlo, pa smo napravili još jedan krug uživajući na suncu. Više nije bilo tako hladno. Zadnji sat vremena uživanja među vrhovima Annapurne.

Okrećemo se prema Machapuchre i krećemo prema dole. Sada, kad pišem ove retke, pitam se zašto nismo ostali još jedan dan, ali ne bi bilo u redu zauzeti mjesto u lodgeu nekome tko tek dolazi samo da bi mi gore sjedili. Mada... Pogled na Annapurnu je toliko nevjerojatan da nema smisla ni da ga pokušam opisati. Njega trebate doživjeti. U svakom slučaju sav put je vrijedio samo zbog ona 24 sata gore.

Spuštajući se, imali smo priliku i “čast” dijeliti dio staze sa bahatim Koreancima ali smo ih brzo ostavili u prašini. Radije smo uživali u prirodi bez njihovih pojava u blizini. :) Plan je bio spustiti se u Bamboo. Kako je Dubravka malo opreznija pri spuštanju, dobar dio puta smo hodali razdvojeni. Prvo okupljanje je bilo na Deoraliju. Nakon što smo tu predahnuli, opet smo krenuli svaki svojim tempom i dogovorili se da se ne čekamo više do Bamboo-a. Sandra i ja smo išli skupa do Dovana nakon čega me je “pustila s lanca” da stisnem malo i osiguram nam sobu za spavanje da ne bi ponovo bilo stiske oko toga. U Bamboo-u su još skoro sve sobe bile prazne kad sam stigao pa sam se odmah dogovorio za jednu, naručio veliki lonac crnog čaja i sačekao Sandru koja je stigla ubrzo nakon mene i Dubravku koja je lagano došla jedno sat vremena kasnije. Ajde, bar se nije morala gonjati dole ko živina da sređuje smještaj. :) Kad smo se okupili, palo je tuširanje, hrana i chillanje. Ovdje sam imao priliku napuniti baterije za foto-aparat. Naravno da su bahati Koreanci ponovo došli u isti lodge kao i mi, ali smo barem ovaj put imali sobu prije nego je horda stigla.

Mi smo, nakon 4h neto hoda (5h50min bruto) i neznatnih 135m uspona, žmirkali na toplom nepalskom suncu i prebirali dojmove sa treka.

Po putu smo iz dana u dan sretali jednu trojku iz Francuske: jednog dečka i dvije cure. Cure su bile malo sporije, pa je dečko (slično kao i ja) jurišao okolo tu i tamo i sređivao sobe. Bio je tu i jedan lik koji je imao svog vodiča/nosača. Vodič je bio druželjubiv i rado bi pričao, ali je ovaj lik bio totalna mumija. E, ali mi nismo, pa je makar s nama znao progovoriti koju. ;) Najbolje scene su mi bile kad njih dvojica sjede za stolom i svaki gleda u svoju točku. :) Po putu smo sretali još nekolicinu lokalaca s kojima je bio gušt progovoriti koju riječ. Simpatični su ti Nepalci.

 

9.6. Annapurna BC – dan 6

Originalni plan za današnji dan je bio da se spustimo na New Bridge i tamo spavamo. Krenuli smo, standardno, u 6 sati ujutro.  Kako više nije prijetila opasnost od nestašice soba, ni ja više nisam morao glumiti psa goniča, niti smo morali ciljati da stignemo na odredište do 14h. Zato smo iskoristili priliku da hodamo svi skupa, barem do Chomronga. ;)

Kako sam već napomenuo, Chomrong ima jednu nezgodnu osobinu: nalazi se na brdu i svi putevi vode preko njega.  I nakon spusta na jedan most, imate se šta pentrati gore. Moram priznati da je i meni već bilo dosta tih vražjih stepenica koje nikako da prestanu. Jedva sam čekao da se popnem gore u selo i popijem crni čaj. Gore smo i doručkovali kod jedne tete. Kako smo imali vremena i kako se put bližio kraju, dali smo si malo vremena da u miru sjednemo i pojedemo nešto gledajući vrhove Annapurne kako nam se smiješe u daljini okupani suncem.

Dan je bio izmišljen. Dubravku je prošla alergija, nitko nije bio bolestan, samo sam ja zaradio manje probavne probleme tako da sam morao jedno četiri puta tražiti grm po putu. :) Na svu sreću, nije bilo  ništa što par linexa ne može riješiti.

Spust na New Bridge je vodio preko nekakvih planinskih toplica gdje se trekeri vole umočiti u tople kupke, ali mi smo to preskočili. Sunce je upeklo i bilo nam je vruće, čak i na spustu. Dole su vodile hiljade kamenih stepenica, ali svejedno nam je ljepše bilo hodati nego ležati u nekoj kupki. Ruksaci, kao da su postali lakši nakon prva tri dana nošenja. Biće da smo se naviknuli na njih. Malo su žuljala umorna ramena, ali ništa strašno.

Kad smo stigli u New Bridge i uzeli “Himalaja powerpack” (kolu i snickers) i kad nas je šećer opandrčio direktno u glavu, Sandra nije imala većih problema nagovoriti nas da danas produžimo još nekih sat ipol do Landruka. Gledali smo kartu i put je bio većinom spust, uz ne previše dug uspon na sam Landruk na kraju, pa smo krenuli.

Prvo nas je čekao spust na rijeku i prelazak preko najvećeg visećeg mosta na ovom treku. Bio je dugačak i visio je malo nakoso. Prelazili smo jedan po jedan.  Super je osjećaj oko sredine kad skužite da vaš hod stvara rezonantnu frekvenciju i da se most sve više ljulja. Ispod se pjenila brza Modi Khola šamarajući veliko kamenje u svom koritu. Da dole padnemo sa te visine ne bi se dobro proveli. Kad se približite obali i jeka vode ispod vas se stiša, postane još zanimljivije – čujete kako daske po kojima hodate krckaju pod vašim nogama. Iako su ti mostovi dosta sigurni za prelazak, preporučujem poseban oprez jer neke daske stvarno mogu biti trule pa biste mogli malo proći “kroz njih” ako ne pazite. Nepalci dodatno znaju nabacati par velikih kamenova na rupe u mostovima. Ako se bojite visine ili dubine, počnite se mentalno pripremati ako mislite ići na ovakve trekove jer nikad ne znate što vas iza zavoja čeka. Mi smo prešli na desetke mostova i mostića. Jedino su viseći mostovi imali ogradu, dok su se ostali svodili na par balvana prebačenih s jedne strane na drugu. Pa vi hodajte ili plivajte. :)

Pred Landrukom smo se već mrtvi umorni vukli kroz rižina polja i samo smo žmirkali na blago popodnevno sunce koje nas je grijalo. Sam Landruk je jedno, danas gotovo napušteno selo. Nekad su svi putevi za Annapurnu vodili kroz Landruk i mjesto se razvilo, ali otkako su otvorili novi put preko Ghandruka, Landruk je počeo propadati i danas izgleda kao “Kurast Docks” iz Diabla II (za one koji su igrali tu igricu). Doduše, nema demona niti one lude dječurlije koja vas gađaju otrovnim strelicama iz puhaljki, ali ja sam samo čekao odakle će ispasti. Biće da sam od umora počeo halucinirati. :)

Zbog manjka trekera, većina lodgeova je zatvorena, ali neki još uvijek rade. Mi smo odlučili potražiti jedan koji se spominjao u vodiču i taj je, nama u inat, bio na vrhu brda. :) I još je k tome izgledao kao da je napušten prije deset godina. Ispred su sjedili muž i žena i prebirali neke lukovice. Naravno da je lodge otvoren, tip nas je odveo da si biramo sobu. :) Bili smo mu jedini gosti.

Tuš je bio rusvaj, topla voda je bila jedva mlaka, a kad sam tipu rekao za to, vrlo uslužno je rekao da će donijeti “bucket”. Kako, kako?! :) I stvarno se pojavio sa kantom vruće vode. Nije mi se svidjela ideja da se polijevam kantom, pa sam stisnuo zube i upotrijebio ovu jedva mlaku iz pipe, ali nas je Sandra uvjeravala da je super kombinirati kantu sa ovom vodom iz pipe. Svatko ima svoje veselje. ;)

Kad smo se smjestili i oprali, želudac je počeo kruljiti, pa smo potražili neku hranu. Mogli smo birati gdje ćemo sjesti i jesti i tip je (kao i svugdje dosad) mogao spremiti svu hranu koju je imao na meniju. Dok smo čekali da nam skuhaju, gledali smo taj lodge koji je imao najmanje dvadeset soba i nekad je sigurno bio jako posjećen, a danas primi pokojeg trekera svake prijestupne srijede. Žalosno je vidjeti kako je cijelo selo propalo otkako trekeri više ne dolaze. Istina je da se selo i razvilo upravo zbog trekera. S druge strane, trekeri  okolo ostavljaju smeće i troše toplinsku energiju zbog čega Nepalci kao siromašan narod ruši vlastite šume i dolazi do ogoljavanja velikih područja i erozije tla...

Tako smo kontemplirali u polumraku dok je u daljini Annapurna sjala kao zvijezda Danica obasjana zadnjim zrakama sunca i probijala oblake koji su je pokušavali zarobiti. Danas smo imali 6 ipol sati neto hoda (10h bruto) i 1055m uspona. Neobičan je taj spust sa Himalaje. ;)

 

9.7. Annapurna BC – dan 7

Ujutro smo platili koliko smo bili dužni i u 6 ujutro krenuli dalje. Čekao nas je još jedan komad uspona, na Deorali (Deorali je vjerojatno riječ koja obilježava prijevoje jer ih ima više nego jedan). Nakon šest dana krampanja po brdima, tih 300 metara visinske razlike koju smo morali popeti po stepenicama nam je teško palo čak i nakon dobrog sna. Stvarno smo već bili umorni. Zadnji doručak u Deoraliju i zadnji pogledi na Annapurnu. Mašemo joj i okrećemo se dole. Vrijeme je da se ide dalje.

Ostatak puta nije bio nešto zanimljiv. Annapurna je ostala skrivena iza nas, a tabanali smo po nekoj skliskoj zemlji po kojoj se lako padalo (znam iz prve ruke ;)) i kroz neka dosadna sela. Nakon što smo prošli dvije kontrole čuvara ovog zaštićenog područja, čekalo nas je još sat-dva tababanja do Phedija.

Imali smo nesreću da smo naišli na nekakav festival pjesme i plesa i morali smo se probijati kroz redove djece koja su sva pjevala jednu te istu pjesmu, blokirala nam put i tražila da im damo nešto para. Nije problem kad naletite na 3-4 takve prepreke, ali nakon 7 dana krampanja po Himalaji i nakon dvadesete prepreke, ovo već počne ići na živce. Pretvorilo se u beskrajan dan, iza svakog zavoja novo tuce djece i svi krešte istu pjesmu. Nekima smo dali nešto rupija, nekima nismo, ali sve to nas je usporavalo i išlo nam na živce. Sandra se još dobro držala, ali Dubravka i ja smo dobili poriv da ih povješamo na bambuse. :) Moram priznati da mi je to najduži sat ipol u dugo dugo vremena!  Mislio sam da nikad neću stići u taj vražji Phedi. :)

Ipak, u 13h smo čuli zvukove automobila. Nakon 7 dana totalne divljine, zvuci civilizacije. Tek su nas zvuci automobila podsjetili da ih nismo čuli u zadnjih sedam dana i koliko je bilo dobro ne čuti ih. U Phediju smo mogli čekati bus ili uzeti taksi. Kako smo se sa taksistom uspjeli dogovoriti za fer cijenu, rekli smo mu: “vozi Miško”. :)

Nakon preko 5 sati neto hoda i 645m uspona i uz čopor dječurlije koja nam je trenirala živce... Napokon smo stigli.

Trek koji po vodičima traje 10 do 14 dana smo napravili u 7 dana. Za one koji vole brojke, evo raspisa po danima:

	Bruto (h)	Neto (h)	Uspona (m)
Dan 1	5	3:51	1015
Dan 2	8	5:10	1135
Dan 3	5:30	4:15	1055
Dan 4	6	4:20	1325
Dan 5	5:50	4	135
Dan 6	10	6:30	1055
Dan 7	7	5:11	645
Ukupno	47:20	33:17	6365

Zanimljivo je da cijeli trek ima 6365m uspona, od toga 4530m na usponu i pozamašnih 1835m u fazi spuštanja. :)

 

10. Pokhara

Kad smo se vratili u hotel u kojem smo prije tjedan dana ostavili na čuvanje višak stvari, hotel je bio pun. Nismo znali kad se točno vraćamo, pa nismo ni mogli unaprijed rezervirati sobu, ali su nam odmah našli sobu u jednom drugom hotelu (oba hotela imaju istog vlasnika) koja je bila jeftinija od one prve, a čak je bila i bolja. Došlo je vrijeme za pranje i sređivanje. Ostavili smo gomilu odjeće da nam je operu, oprali se, odbacili gojze i u laganim patikama izašli na ulicu. Bez gojzi na nogama nakon tjedan dana cjelodnevnog tabananja. Nakon 7 dana krampanja, hodali smo bez ruksaka i u laganoj obući – lebdjeli smo.

Šta ćemo prvo? Šta, šta? Pa zna se – hrana! :) Odmah pored hotela je bio nekakav dobar talijanski restoran pa smo bez puno razmišljanja otišli na pizzu da prste poližeš. I dva Everest piva i tri čaše. :) Kako su im piva pakirana u flaše od preko 6 decilitara, brzo smo zaključili da su nam 3 takve pive previše, pa smo kratili na dvije pive i tri čaše. A pizze su nam sjele ko šamar budali! :)

U Pokhari se ionako nema nešto pametno za raditi, tako da smo imali cijeli dan ipol na raspolaganju samo za odmor i izležavanje, a upravo to nam je i trebalo. Dok smo čekali da nam operu i i osuše veš, obilazili smo restorane i birtije i tu i tamo pogledali pokoju knjižaru. Dubravki se Annapurna toliko svidjela, da je tražila razglednice sa područja Annapurne, ali kad to sve vidite uživo, sve slike izgledaju pomalo blijede.

Čim smo došli u hotel, zamolili smo ih da nam za prekosutra rezerviraju 3 karte za najbolji autobus koji vozi u Kathmandu. Nekakav “Golden Travels” je slovio kao najbolji. Kad smo navečer došli u hotel,  na recepciji su bila dva tipa i rekli su nam da je Golden Travels pun i da su nam rezervirali karte za nekakav “Baba Tours”.  Ma kakva Baba? Koja Baba? Ne može Baba, vikao sam, “Baba is no good!”. Kad si lud od umora i imaš kratak fitilj, opasno je kad se oko tebe igraju sa šibicama. :) Ona dva tipa su se našla u čudu, jedan od njih me je uvjeravao da je Baba super. Pokazivao mi je neki pamflet sa slikom tih autobusa od Babe i govorio da je baba bolja od Golden Travelsa. „Golden ima već stare autobuse, a Baba ima nove gume!“, uvjeravao me pokazujući kotače na pamfletu.

Na kraju sam reko da može Baba, ali ako Baba ne bude valjala, da će me čuti. :)

I u tom svom rusvaju tek nakon 5 minuta prepirke sam skužio da tip ima ni manje ni više nego majicu – “Pivnica Medvedgrad”. Dobro, ko je tu lud? Uperim prstom u njega i pitam ga “ej, otkud tebi ta majica?!” Kaže da mu je dao jedan od gostiju. Pa to je iz našeg grada, ej! Ajde, neka ti bude i Baba, daj da mi tebe slikamo s tom majicom. :)

Moram priznati da smo nakon treka bili umorni ko psi, a svejedno smo jedva čekali da se pokrenemo dalje. Ekipa sa crvima u guzici, šta ćeš. :) Pokharu smo prokrstarili uzduž i poprijeko, jedno popodne smo proveli na jezeru, gledali smo lokalce kako tamburaju na onom festivalu, ali u gradu nisu davili turiste nego su male harambaše opsjedale trgovine i štandove. Većina trgovaca im je dala koju rupiju samo da se čiste. :)

Svi lokalni berberini su izlazili iz svojih radnji i nudili mi usluge brijanja. To oni naivno misle da se ja inače redovito brijem, pa da sam ovakav samo zato što sam jučer sišao sa brda. :)

Kako smo isprobavali razne restorane, naišli smo na neki tajlandski gdje su nas odveli u “bamboo garden”. I donosi nam tip hranu, mi uživamo u svom tom lišću oko nas, kad – eto ti na stolu neki kukac. Ha, bježi kukac, nisi platio da jedeš! :) Maznem ga sa stola na pod i nsatavimo kao da ništa nije bilo. I kad je konobar donio ostatak, digne Dubravka poklopac od drvene posude sa kruhom, a istrče iznutra jedno 3-4 ista takva kuka.. Ček, ček.. Zar to nisu...? A konobar mrtav-ladan veli: “Hm, cockroaches” :))) Bratija je u međuvremenu zgiljala sa stola u bambusovo lišće jer bi inače bili “dead cockroaches”, ali kako se oko toga nitko nije uzbuđivao, nismo ni mi. Pogledali smo da nema još koji negdje u hrani i počeli jesti. Dobili smo hranu u nekim zemljanim ćupovima. I gledam ja unutra, prebirem, pokušavam vidjeti da nije koji unutra, a onda mi sine – pa to je ljuto da se usereš! Neće žohari unutra, nisu ni oni budale! Oko brašna se vole motati, ali u chilli ne ulaze.

Kad smo pojeli i tražili račun, ovi nam još donesu neki listić da napišemo kako smo zadovoljni, hranom, uslugom... Pa sam im pod napomene fino napisao “You should get rid of cockroaches”.  :) Možda se i potrude, ali ako ne – pazite se kad otvarate posude sa kruhom. Možda vas unutra čeka Kinder Suprise. :)

 

11. Povratak u Kathmandu

Treći dan rano ujutro smo se ukrcali u Baba Tours. Fin bus, samo su nam stvari završile na krovu. Mogli smo se samo nadati da neće otpasti s krova u provaliju u nekom zavoju. Znajući kakva nas cesta čeka do Kathmandua, to i nije nerealan scenarij. Još su nam neki drugari sjedili na mjestima, pa smo to isprašili. Šta ti turisti kenjaju, fino piše broj sjedala i onda se prave mutavi. E, ali u busu smo naišli na  - Nicka sa Havaja.

“Hey, Mario... How are you, Mario... How is your trip, Mario... How was your lunch, Mario...” Em što je dečko bio malo dosadan, em što mi je Sandra pila krv cijelim putem kako imam obožavatelja. U tim uvjetima i uz onakvu cestu, 7 ipol sati dug put od 200 km prođe učas... :)

Kako je ovo bio neki fensi bus, po putu su nas odveli u neki restoran na klopu. I hrana je bila dobra (kao i svugdje dosad).

Dok smo se vozili natrag u Kathmandu, gledao sam vozače lokalnih buseva kako divljaju po cesti sa punim busem i još preko 20 ljudi na krovu busa. U slučaju pada dole u provaliju, ne treba ni tražiti preživjele. Na svu sreću, nitko se nije sunovratio dole dok sam ja gledao.

 

12. Kathmandu

Kako nismo znali koliko dugo će nam trajati trek, tako nismo znali točno ni kad ćemo se vratiti u Kathmandu pa si nismo rezervirali hotel na vrijeme. U Pokhari smo u jednom internet cafeu sjeli i pronašli hotel. Problem je sa hotelima u Thamelu u vrijeme turističke sezone što su dosta puni, a nama je trebala jedna trokrevetna soba, što je dodatni problem. Radije smo htjeli uzeti jednu trokrevetnu sobu nego dvije odvojene jer nije fora da Dubravka čamuje sama, a već smo sad imali gomilu dojmova za prepričavanje. Tako su Sandra i Dubravka na kraju našli jedan hotel koji im se činio dovoljno dobar, i ispalo je da je hotel čisto pristojan. Dobro, kad smo došli u sobu, falio je jedan krevet, ali to su sredili u 20 minuta. :)

Kad smo se vratili u Kathmandu, našli smo ga okićenog, veselog i šarenog – Nepalci su ulazili u Novu, 1130. godinu prema nepalskom lunarnom kalendaru (Nepal Sambat). Tako smo ove godine imali priliku dočekati Novu godinu dva puta.  :)

Imali smo skoro 4 dana u Kathmanduu i sasvim dovoljno vremena da vidimo sve što smo planirali u samom gradu i okolici. A bilo je i više nego dovoljno vremena da to sve napravimo ležerno i bez presinga. Pa krenimo...

 

12.1. Swayambhunath stupa

Swayambhunath  je drevni religijski kompleks smješten na brdu zapadno od Kathmandua. Bodhisatva Manjushri je prema predaji, imao viziju lotosa na Swayambhu te otputovao da ga vidi. Kada je stigao, na tom je mjestu bilo jezero i na njemu jedan lotos. Kako bi ga približio ljudima, Manjushri je urezao kanjon Chovar, voda iz jezera je presušila, a na mjestu jezera stvorila se plodna dolina Kathmandua. Lotos se pretvorio u brdo, a cvijet postao Swayambhunath stupa.

Poznat je pod nazivom Hram majmuna jer ga opsjedaju horde „svetih“ majmuna. Majmuni su sveti jer je prema predaji Manjushree umjesto da je obrijao glavu, pustio dugu kosu i dobio uši. I te uši su se transformirale u majmune. U svakom slučaju, jednako dosadne. :)

Kad smo već kod majmuna.. Budite oprezni gdje zalazite jer ako uđete negdje u zakutke koje majmuni drže za svoje, mogli biste naići na otpor kao što smo mi naišli. Iako je smiješno kad vas malmunica poteže za nogu da ne idete dalje, nije zabavno kad izazovete hukanje cijelog orkestra tih repatih nemani. U slučaju da stvar eskalira, jedino možete pograbiti dobar bambusov štap i oboriti nekoliko najjačih primjeraka, a sumnjam da bi se to svidjelo lokalnom stanovnišvu – majmuni su svete životinje.

Ova stupa se, uz Boudhanath, smatra, jednim od najsvetijih mjesta tibetanskog budizma u Nepalu. S obzirom na isprepletanje simbolike i prakse tibetanskog budizma i nepalskog hinduizma, značajno je mjesto hodočašća i za hinduse.

Kompleks se sastoji od stupe i velikog broja hramova i svetišta, od kojih neki navodno datiraju iz 5. stoljeća, od kada mnogi nepalski hindu kraljevi hodočaste na ovo mjesto svetišta.

Kupola na kojoj se nalazi stupa predstavlja cijeli svijet. Kada se osoba oslobodi (što simboliziraju oči mudrosti i samilosti) okova svijeta, uzdiže se iznad svijeta i tek onda treba preći trinaest stupnjeva prosvjetljenja, kako bi postigla nirvanu. Na sve četiri strane svijeta na stupi se nalaze se oči koje predstavljaju budinu mudrost i samilost. Iznad svakog para očiju nalazi se i „treće oko“ – kada Buda propovijeda, kozmičke zrake iz trećeg oka prizivaju božanska bića da slušaju propovijedi, a svima ostalima slušanje Budinih propovijedi pruža olakšanje od ovozemaljskih patnji.

Stupa i okolni prostor prepuni su simbola karakterističnih za tibetanski budizam, te se uz knjigu „Short Description of Gods, Goddesses and Ritual Objects of Buddhism and Hinduism in Nepal“ može štošta naučiti. Naravno, mjesto je prepuno turista i lovaca na turiste, suvenir shopova i sl. što može umanjiti doživljaj. Najimpresivniji prilaz je s istoka, jer vas do stupe vode 365 stepenica, a upravo ovuda svako jutro prije zore hodočasnici dolaze na molitve. Želite li stvarno osjetiti posebnost ovog mjesta, dođite u vrijeme molitve, prije no što turisti i lovci na turiste preplave mjesto.

 

12.2. Kathmandu - Durbar Square

Još jedan od spomenika svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a u dolini Kathmandua. Durbar square je područje tri povezana trga na kojemu je nevjerojatna koncentracija drevnih hramova, palača i dvorišta iz razdoblja od 12. do 18. stoljeća. Kroz povijest ovo mjesto predstavlja društveno, vjersko i gradsko središte grada. Palača “Hanuman Dhoka” (Hanuman je hindu božanstvo personificirano u obliku čovjeka – majmuna) bila je rezidencija nepalskih kraljeva sve do 19 stoljeća, premda se mnoge važne ceremonije održavaju i danas. U većinu kompleksa nije dozvoljen ulaz, ali moguće je obići trg i mnoštvo manjih svetišta te u miru promatrati izrezbarene krovove hramova. Također vrijedi pravilo da je mjesto bolje posjetiti rano ujutro, kada su jedini stanovnici trga svete krave i golubovi, te poneki pas lutalica i vjernik u obilasku.

Na južnom kraju Durbar Square-a je jedno od najčudnijih atrakcija u Nepalu, Kumari Chowk. U ovoj neobično izrezbarenoj drevnoj kući obitava Raj Kumari, djevojčica – živuća božica, prepoznata u drevnom i mističnom obredu kao ljudska inkarnacija Hindu božice majke, Durba. Ona ostaje božanstvo do prve menstruacije, kada se vraća normalnom životu. Naravno, kuća je mjesto hodočašća, i u nju je ne-hindusima zabranjen ulaz, a fotografiranje božice je najstrože zabranjeno.

Ostali zanimljivi hramovi su Taleju Temple, Mahendreshvara Temple, Jagannath Temple i brojni drugi. U blizini je i Freak street, ulica poznata iz 60-tih godina, kada su Nepal i Kathmandu opsjedali hipici sa zapada, u potrazi za višim smislom, duhovnošću i jeftinom travom. Danas je ulica puna jeftinih prenoćišta i restorana, i baza je za backpackere nešto plićeg džepa.
Zanimljive su i rezbarije koje prikazuju neke vrlo eksplicitne erotske scene koje uključuju više ljudi, a nekad i životinje. Neke od ovih rezbarija se nalaze u raznim erotskim knjigama, ali na tom mjestu vam nikakva erotika ne pada na pamet dok gazite kroz ptičija i kravlja govanca. :)

 

12.3. Patan - Durbar Square

Durbar Square u Patanu je odličan i puno očuvaniji primjerak drevne arhitekture naroda Newari od onoga u Kathmanduu. Kompleks je nešto manji, ali su hramovi očuvaniji i arhitektonski spektakularniji. Posebno je upečatljiv hram posvećen Krišni, koji datira iz 17. stoljeća, te za Nepalske i općenito azijske prilike, fantastičan muzej smješten u staroj palači, u kojem se nalaze vrijedni primjerci umjetnosti iz Nepala posloženi kronološki, te odlična objašnjenja koja daju uvid u kompleksni i fantastični svijet isprepletenih elemenata bon religije, hinduizma i tibetanskog budizma. Ako pažljivo pročitate sve komentare, naučit ćete prepoznavati božanstva te početi razumijevati kompliciranu simboliku položaja tijela, ruku, predmeta i životinja koje se nalaze na skulpturama božanstava. Projekt je bio skup, financirali su ga stranci (čini mi se, Švicarci), a rezultati su više nego dobri. Isplati se malo prošvrljati i po okolici Patana, jer na nevjerojatnim mjestima možete pronaći zanimljiva dvorišta i drevne budističke hramove. Ono što bi na Zapadu bilo iza stakla i pod budnim okom sigurnosnih kamera, ovdje se koristi u svakodnevnom životu za sušenje rublja i kukuruza, odlaganje smeća, prodaju suvenira...

 

12.4. Bhaktapur

Bhaktapur je drevni grad u istočnom dijelu Kathmandu doline. Treći je po veličini grad u dolini Kathmandua i bio je glavni grad Nepala tijekom velikog Malla kraljevstva, sve do druge polovine 15. stoljeća. Bhaktapur je također na popisu svjetske baštine UNESCO-a zbog svoje bogate kulture, hramova i tradicionalne umjetnosti. Bhaktapur je u cjelini najočuvaniji drevni kraljevski grad, iako hramovi nisu tako veličanstveni kao u Patanu. Grad inače leži na glavnoj ruti karavana koje su putovale između Tibeta i Kine i Indije. Prelijep i nešto manje posjećen, ipak je pun lovaca na turiste neuobičajeno, gotovo indijske upornosti, koji vas mogu potjerati iz grada i prije nego što ste sami planirali otići. Pratit će vas, postavljati pitanja, pričati o svemu i svačemu i gnjaviti da dođete u njegovu školu, radionicu, kod brata, a kad vidi da od vas nema rupija, odbaciće vas kao staru čarapu. Ma kako lukavi ti dosadnjakovići bili, izgleda da sjede na ušima – da su slušali kada smo im prvi puta rekli NE, ne bi gubili svoje i naše vrijeme. :)

Mi smo za put u Bhaktapur, Changu Narayan Temple, Pashupatinah i najzad Boudanath stupu uzeli jednog taksista i dogovorili se za cijeli taj put (i čekanje) cijenu od oko 20 eura što je džabe kad se podijeli na nas troje i u obzir uzme da je naš obilazak trajao pola dana, a nepalske ceste su tako loše da sam ja ozbiljno mislio da će nam u više navrata otpasti kotač s auta. Na svu sreću nije ništa otpalo.

 

12.5. Changu Narayan Temple

Changu Narayan je hinduistički hram posvećen Višnuu u njegovoj Narayan inkarnaciji. To je jedan od najstarijih hramova u Nepalu, ali malo nedostupniji, pa ga turisti i rjeđe posjećuju.

Neki vodiči sugeriraju šetnju od Bhaktapura, što se, nakon vožnje po krajnje nesigurnoj cesti asfaltiranoj u tragovima, uopće ne čini kao loša ideja. Ako ima vremena i volje, naravno. I ako ste u stanju naći pravi put jer putokaza – nema. Naš vozač je i sam stajao po putu i pitao lokalce za upute.

Prvobitno izgrađen u ranom 4. stoljeću za vrijeme dinastije Licchavi, Changu Narayan obnovljen je oko 1700. godine nakon što je hram je bio uništen u požaru.  Sve kamene statue u dvorištu hrama su nastale između 5. i 13. stoljeća, što čini najveću koncentracije drevne umjetnosti u Nepalu. Iako je sam hram vrlo lijepi očuvan, Changu Narayan nije poznat po centralnoj pagodi, već po kamenim kipovima, reljefima i natpisima koji su raspršeni po dvorištu hrama. Na ulazu u glavni hram je veliki kameni kip klečećeg Garude iz 5. stoljeća, kao i kameni natpis iz istog stoljeća.

Zbog vrlo malo zapadnjaka koji ga dođu posjetiti, imat ćete priliku uživati u miru i tišini i osjetiti atmosferu koju ima ovaj jedinstveni hram na vrhu brežuljka, podalje od gradske vreve.

 

12.6. Pashupatinah

Pashupatinath, ili Pashupati, je hinduistički hram na obalama svete rijeke Bagmati u Deopatanu, naselju 3 km sjeverozapadno od Kathmandua. Hram je posvećen inkarnaciji Shive pod imenom Pashupati (Gospodar životinja). Najsvetiji je hinduistički hram u Nepalu, privlači tisuće hodočasnika svake godine i poznat je nadaleko izvan Kathmandua. Ulazak u sam centralni hram zabranjen je za ne-hinduse, ali dobar je pogled na hram, ghatove i ceremonije koje se u njemu odvijaju je sa suprotne obale rijeke Bagmati.

Tradicija kaže da je hram sagradio Pashupreksha iz Somadeva dinastije u 3. stoljeću prije Krista, no prvi povijesni zapisi potječu iz 13. stoljeća. Do kasnog srednjeg vijeka, mnoge imitacije hrama su sagrađene u drugim gradovima u Nepalu. Originalni hram je bio uništen nekoliko puta dok nije dobio svoj današnji oblik pod kraljem Bhupalendra Malla u 1697.

Arya ghat, koji datira iz ranih 1900-tih, je od posebne važnosti jer je to jedino mjesto gdje se kremiraju članovi kraljevske obitelji. Glavno mjesto za kremiranje je Bhasmeshvar, najviše korišteno mjesto za kremiranje u dolini Kathmandua.

Preko rijeke Bagmati nalaze se 15 zavjetnih svetišta, Pandra Shivalaya, u spomen osoba umrlih između 1859 i 1869. godine.

Prema legendi, Shiva se zasitio svoje palače na vrhu Mt. Kailash i otišao u potrazi za idealnim mjestom gdje je mogao pobjeći. Tako je otkrio dolinu Kathmandua te je, ne  obavijestivši ostale bogove, došao živjeti u dolinu. Tamo se proslavio kao Pashupati, Gospodar životinja. Drugi bogovi su ga otkrili, te došli po njega. Kako bi im umakao, Shiva se prerušio u jelena i odbio poći s njima. Za kaznu, Vishnu je jelena pograbio za rogove, koji su se u božjoj ruci smrvili. Od ostataka tih rogova Vishnu je formirao lingam (falusoidni simbol Shive), i tako utemeljio hram, koji je tijekom stoljeća bio zaboravljen, dok mlijeko jedne krave nije slučajno palo na mjesto starog hrama i otkrilo ga lingam. Nakon toga, pastiri su na mjestu gdje je pronađen zaboravljeni lingam, podigli novi hram.

Ovdje smo prvi put doživjeli svu onu kaotičnu atmosferu hinduističkog hrama. Došli smo u taj kompleks, nespremni i nesvjesni onoga što nas čeka. Kao u svim hinduističkim hramovima, ulaz u centralni hram je zabranjen za nehinduse. Ostalo možete posjetiti, samo treba gledati gdje se morate izuvati, a gdje možete hodati u obući. Ovo možete zaključiti jedino gledajući ljude oko sebe. To da li je zemlja ispod vaših nogu samo prašnjava ili je skroz blatnjava nema nikakve veze sa pravilima o izuvanju. U ovom hramu smo mogli hodati obuveni koliko smo htjeli. To nam se svidjelo jer su oko nas skakali majmuni, kod centralnog hrama je stajala i mirno preživala krava, a u hramu je bila gomila ljudi, od kojih su neki jeli, drugi spavali, treći ležali na travi... Općenito mi nikad nije bilo jasno ponašanje u hinduističkim hramovima. Ispostavlja se da se gotovo uvijek treba izuti, a onda može tko kako hoće.

Ovdje smo prvi put vidjeli Sadhue. Sadhu ili hindu sveti čovjek (mistik) je osoba koja je odbacila sve svjetovno, kao i tjelesne užitke. Sam termin „sadhu“ obuhvaća mistike, askete, jogi gurue i lutajuće redovnike. Cilj sadhua je moksha (oslobođenje) kroz meditaciju i vjersku kontemplaciju. Sadhui žive u pećinama, šumama i hramovima u Indiji i Nepalu. Danas u Indiji postoji četiri do pet milijuna sadhua i uživaju veliko poštovanje.

Sadhui nemaju jedinstven način prakticiranja svojeg životnog puta. Jedni žive godinama sami u planinama hraneći se tek ponekom bananom. Drugi hodaju sa jednom rukom dignutom uvis desetljećima. Neki opet sudjeluju u religijskim ritualima konzumacije kanabisa/hašiša i kontempliraju o prirodi i Bogu. Postoje sadhui koji hodaju potpuno goli, neobrijani i sa dugim dreadlocksima (Naga Sadhus), Jata Sadhui koji nose mačeve, Aghora Sadhui koji tvrde da se druže sa duhovima umrlih ili žive uz ghatove. Zabilježene su pojave da Sadhui na ghatovima meditiraju na mrtvacima, mažu se pepelom tek spaljenih ljudi, čak ponekad spolno opće sa mrtvima. Bizarno? Morbidno? Bolesno? Može biti. Sa stanovišta zapadne cizilizacije, etike i morala, da – bizarno je. Kada dođete u neki od hramova na dalekom istoku, upoznate ljude, njihov način života i čujete njihova razmišljanja, možda vam se ni Sadhui neće činiti više nimalo bizarni ni nenormalni.

Kako god o njima pisali u knjigama, Sadhue treba vidjeti uživo. To je jedan potpuno drugačiji svijet na koji se prelako spušta oštrica moralne osude ljudi sa Zapada koji su samo čitali o njima. Čast je vidjeti uživo neke od tih čudnih asketa. Mi smo u Pashupatinahu naišli na dvojicu koji su sjedili uz stepenice potpuno nezainteresirani za ljude koji oko njih prolaze. Bili su potpuno ulijepljeni osušenim blatom od pepela spaljenih ljudi na tom gatu i to ih nije ni najmanje smetalo. Mi smo ih samo gledali kako sjede u nekom svom svemiru. Samo su njihova tijela bila tu među nama. Ni dvadeset metara dalje gorjele su vatre – pogrebi su bili u pripremi ili u toku. U prljavoj svetoj rijeci pored plivalo je smeće i ostaci sagorjelog drva. Jedan čovjek je u dubokim gumenim čizmama gacao po rijeci i sa velikim grabljama prebirao po tom otpadu.

Dim od svih tih plamena se dizao visoko u zrak i nosio ga je vjetar. Crvene trokutaste zastave sa svastikom su vijorile na vjetru probijajući se kroz dimne zastore. Moram priznati da sam očekivao da će dim od sve te paljevine na gatovima imati jako neugodan miris, ali uopće nije tako. U pogrebnom ritualu spaljivanja pokojnika se koriste razna ulja, mirisi,cvijeće i boje i sve to ima određenu dozu dostojanstva. Nije to kao krematorij kod Topalovića. :) Uz gatove je čučala tugujuća rodbina i brijala si glave u znak žalosti.

Za zapadnjački mentalitet ovo je dosta uznemirujuća atmosfera. Dodir sa smrti, za naš um bizarne scene kremiranja pokojnika, sadhui namazani pepelom pokojnika, prljava sveta rijeka po kojoj smo samo gledali kako ćemo među onim smećem vidjeti ljudske udove kako plivaju, krave i majmuni u hramu, hindusi koji se klanjaju i mole svojim božanstvima... Sva ta atmosfera je šok za sve vaše moralne vrijednosti i vaša čula. Ušli smo u Pashupatinah potpuno nepripremljeni na sve to i nakon prvog šoka, nekako smo provarili sve te slike, zvukove i mirise i ostali tamo – nismo pobjegli glavom bez obzira. :)

 

12.7. Boudhanath stupa

Boudhanath je najpoznatije budističko središte u okolici Kathmandua, koje privlači svojom 36 metara visokom bijelom stupom i vidi se izdaleka. Jasno je vidljiva i iz aviona dok slijećete na aerodrom u Kathmanduu. Oko goleme stupe kasnih 50-ih godina dvadesetog stoljeća, nakon kineskog progona Tibetanaca, niknula je budistička enklava, danas gusto naseljena izbjeglicama, ali i redovnicima u nekoliko budističkih samostana. Oko 30000 izbjeglica sa Tibeta živi u tom dijelu Kathmandua.

Boudhanath je sagrađen na drevnom trgovačkom put u Tibet, a legende tvrde da je datira iz 5. stoljeća.

Prema legendi, starica koja je uzgajala piliće zamolila je kralja da donira zemljište za izgradnju stupe. Kralj je obećao da će dati onoliko zemlje koliko može biti pokriveno kožom jednog bizona. Žena je potom razrezala kožu bizona na tanke trake i od njih napravila krug velike površine. Kralj je na to pristao, i tako je započela gradnja najveće budističke stupe u Nepalu, i jedne od najvećih u svijetu.

Oči Buddhe, oslikane na četiri strane tornja koji se uzdiže iznad stupe, drže posjetitelje pod svojim budnim okom (baš kao u Kathmanduu na Swayambhunathu). Između očiju je oslikan nepalski broj jedan kao simbol jedinstva, a iznad očiju je treće oko koje simbolizira mudrost. Piramida sa 13 stepenica, predstavlja put do prosvjetljenja, koje na samom vrhu predstavlja pozlaćeni krov sa pozlaćen šiljkom. Oko Stupe se vijore šarene budističke molitvene zastave koje do neba nose molitve koje ispisane na njima.

Oko stupe  nalaze se prikazi 108 korma Avalokiteshvara, jednog od prosvijetljenih bića (bodhisattva), koji su uspjeli prijeći svih 13 stepenica na putu do prosvjetljenja, ali umjesto da se stope s „jednim“ i uđu u Nirvanu, zbog svoje samilosti, odlučuju ostati i pomoći drugim bićima u borbi s patnjama . U molitvene bubnjeve oko stupa urezana je Avalokiteshvarajeva mantra „Om Mani Padmé Hum“. O značenju mantre teško je govoriti, jer ima puno interpretacija, od kojih je jednu dao i sam Dalaj Lama, za kojeg se smatra da je inkarnacija Avalokiteśvara. Smatra se da je to mantra koja pročišćava, a značenja su, ukratko, vezana za sljedeće vrline:

Om – velikodušnost
Ma – etičnost
Ni – strpljivost
Pad – pažljivost
Me – odricanje
Hum – mudrost.

Ovo mjesto zrači neopisivom mirnoćom da smo se tu osjećali potpuno spokojno i zaštićeno. Toliko nam se tamo svidjelo da smo došli još jednom, slijedeći dan da malo uživamo u miru i tišini, daleko od bučnog Thamela.

Za razliku od hinduističkih hramova koji su svi neki nervozni i gdje raznorazni hinduistički svećenici od vas žele samo pare, budistički svećenici su simpatični i nenametljivi ljudi koji vas puštaju na miru i žive svoj svećenički život onako kako bi neki duhovni čovjek i trebao živjeti – duhom, a ne materijalnim.

U budističke hramove smijete ući i nitko vam neće ništa braniti. Samo gledajte kako se drugi ponašaju, pa radite tako i vi.

Budisti crtaju svete slike, tzv. „mandale“. Radi se o koncentričnim kružnicama unutar kojih su minijaturama iscrtani razni simboli i šare iz područja budizma. Sandri su se te slike toliko svidjele da si je odlučila kupiti dvije – prve originalne slike koje je ikad kupila. Za izradu jedne mandale potrebno je mjesec, dva, tri, ovisno koliko detaljno je slikar radio. Izrada mandale se veže uz strpljenje, mantranje, meditativni trans i duhovno prosvjetljenje. Te slike nisu same sebi svrha, već se radi o alatu za duhovno prosvjetljenje. U Nepalu postoji više škola mandala, a novac koji prikupe njihovom prodajom se ulaže u razvoj budističkih samostana.

Dok smo tako hodali po jednom budističkom hramu, prišao nam je jedan budistički svećenik i pitao nas odakle smo. Usput je primijetio da je Sandra kupila mandale pa je pitao da li želimo da ih nam posveti. Ovako nešto morate odbiti u hinduističkom hramu jer bi vas to moglo koštati puste hiljade rupija, ali budisti su druga priča.

I tako smo imali čast da nas i same mandale blagoslove budistički svećenici. Na kraju su svakom od nas svezali oko ruke malu narandžastu špagicu koju i danas čuvam kod kuće. Osjećali smo se dobrodošli. Ništa od nas nisu tražili, nitko nam nije prodavao fore i uvjerenja, pustili su nas na miru i jednostavno nam pokazali dobrodošlicu. Sve što su tražili je jedan novčić iz naše zemlje jer tu Hrvatsku nikako nisu mogli locirati u glavi.

Dok smo poslije hodali oko stupe (u smjeru kazaljke na satu, naravno), a u zraku je lepršala mantra „Om Mani Padme Hum“, razmišljao sam koliko duhovnosti imaju ovi jednostavni budisti i koliko je nevezanje za materijalno bitno za put prema bilo čemu duhovnom. Najbolje stvari su tako jednostavne da ih u toj svojoj jednostavnosti često i ne primijetimo.

 

13. Povratak u Indiju

Zadnje veče u Kathmanduu smo proveli u jednoj od omiljenijih nam birtija (zvala se „New Orleans“, kako tipično nepalski  :P) i pili koktelčiće. Hedonizam, nema šta. :) Usput smo gledali kako svako malo nestaje struje, pa ponovo dođe, pa nestane, pa ponovo dođe... Svakodnevna pojava u Nepalu. Pretresli smo malo zadnja dva tjedna i zaključili da nam je stvarno bilo odlično.

Ja sam dosta skeptik na odlazak na ovakva putovanja sa ljudima koje dovoljno ne poznajem jer jedno je s nekim provesti par sati dnevno, a nešto potpuno drugo provesti par tjedana 24h dnevno u svijetu u kojem su komplikacije svega i svačega najnormalnija pojava. Ako krenete na takav put sa krivim ljudima, ima da se međusobno pokoljete u tri čina. :) Sa Dubravkom nismo dosad nigdje išli, ali Sandra dobro procjenjuje ljude i moram primijetiti da se nijednom tokom cijelog putovanja nismo ni porječkali, a kamoli posvađali. Štaviše, kad su nas spopala ona vražja djeca na spustu sa treka, bili smo složni u namjeri da ih povješamo po drveću. Samo je Sandra bila dovoljno miroljubiva da smiruje situaciju, jer da nije, bilo bi svega. :)

I dalje se držim pravila da ovakva putovanja nisu otvoreni poziv pa „tko voli, nek se priključi“, već će se i dalje suputnici (supatnici) pažljivo birati. Ekipa iz Perua i Dubravka su se pokazali odlično društvo za ovakva putovanja i nadam se da ćemo još pokoji put ukrstiti ruksake u zakucima svijeta.

Osvanulo je zadnje jutro u Kathmanduu. Bili smo spremni, spakirani i – gladni! :) Prije svega smo otišli na zadnji doručak u Nepalu. Nešto mi govori da ću se ovdje vratiti jednog dana, ali to neće biti tako skoro.

Spakirali smo stvari i uzeli hotelski taksi da nas odveze na aerodrom. Ponovo ista ona ružna aerodromska zgrada od crvene cigle, ponovo ispunjavanje gomile formulara. I ne samo to. Nepal i Indija imaju najdebilnije sigurnosne provjere koje sam ikad vidio. U Evropi predate prtljagu i napravite check-in (jedan red) i onda idete na boarding (drugi red) gdje malo prođete kroz skenere i to je sve.

U Nepalu vas čeka slijedeće:

• Skeniranje prtljage prije odlaska na check-in. Skenira se prtljaga koju ćete checkirati (ne ručna prtljaga). Nemojte izgubiti naljepnicu da vam je dotična prtljaga skenirana jer ćete u ovoj igri bez granica odmah biti vraćeni na početak i preskačete tri bacanja.

• Check-in: nije brz, ali je zato jako spor

• Red za izlaz iz Nepala i žig: posebno zanimljiva predigra u slijedeći, intimniji korak

• Red za prepipavanje: kad ste se dosta međusobno gledali, vrijeme je da se malo i pipkate. Ovdje vas prvo skeniraju (i vas, i ručnu prtljagu), a onda vas pipkaju sve u 16. Prljagu otvaraju i razbacuju po stolu da vide da niste nešto sumnjivo unijeli unutra. Postavlja se pitanje čemu onda skeneri, ali traženje inteligencije u ovoj sigurnosnoj proceduri je besmisleno. Valja napomenuti da se i skeniranje, i prepipavanje radi jako ofrlje i vjerojatnost da vam nešto i nađu je jednaka vjerojatnosti da vas pogodi zalutali metak na ratištu.

• Provjera boarding pass-a: prije nego vas puste u busić koji će vas odvesti do aviona, nadležni će pomno pregledati vaš boarding pass i da li na njemu imate pripadajući žig kojeg vam je stavio ljubavnik iz prošle epizode. Sjetite se ne izgubiti ga dok se budete oblačili i trpali razbacane stvari nazad u ruksak.

• Fata je Fata, al dvaput je dvaput: mislili ste da je to to? E pa nije! :) Prije samog ulaska u avion, montirana je portabl porno scena i slijedi još jedno ljubavno pipkanje uz fetiš-razbacivanje vaše ručne prtljage. Da ne zaboravite kako vam je lijepo bilo. :)

Uz ovakve „sigurnosne“ striptiz mjere, nije nikakvo čudo da se u slučaju međunarodnih letova treba pojaviti na aerodromu i 3 sata prije samog leta. Tri sata uz ovakvu provalu inteligencije prođe učas!

Dok je avion polijetao, bacili smo posljednji pogled na Boudhanath stupu i mahnuli Kathmandudu ispod. Do nekog slijedećeg puta.
U New Delhiju smo bili dva sata kasnije. Činilo se kao da smo izbivali mjesecima, a ne samo par tjedana. Na aerodromu smo se oprostili s Dubravkom koja je čekala let za Istanbul i Zagreb i ponovo stali u red za ulaz u Indiju.

„Welcome to India!“, rekao nam je lokalni službenik dok nam je vraćao pasoše. New Delhi, po drugi put. :) Ovaj put smo sletjeli u popodnevnim satima i, na naše sveopće iznenađenje, na ulicama nije bila ni približno gužva kao u sitne sate kad većina letova iz Evrope sleti u New Delhi. Na aerodromu nas je čekao taksi kojeg smo dogovorili u hotelu. Nakon međusobnog njuškanja i provjeravanja da li je to stvarno naš taksist, sjeli smo u bijeli „ambasador“ i otisnuli se ponovo u Delhi.

Dok smo se vozili, čudio sam se kako Indijci imaju dobre ceste. Auto je išao barem 60 km/h! To u Nepalu ne ide ni nizbrdo. :) Kad smo prvi put stigli u Delhi, te ulice su mi izgledale kao ulice Bejruta, a sada sam imao osjećaj da se vozim po oblacima – sve mekano, klizi, ne udara u bubrege... Kako se percepcija mijenja. :)

Vrlo brzo smo skužili ulice po kojima se vozimo i utvrdili da nas taksist vozi u pravom smjeru. U Indiji nije ništa neobično da vas taksisti odvezu u neku zabit i traže gomilu rupija da vas vrate u civilizaciju. Nama to nitko  nije pokušao napraviti, ali mi smo bili izuzetno dobro pripremljeni i nismo izgledali nimalo mutavo.

U nekom trenutku nas je vozač počeo malo propitkivati odakle smo i što radimo. To je vrlo sklizak teren i trebate paziti što pričate. Da ovo nije bio vozač kojeg je poslao provjeren hotel, ne bih mu rekao ništa. Ovako smo ipak malo i popričali. Kad je čuo kakve poslove radimo, okrenuo se prema nama u vožnji i sa sjajem i divljenjem u očima rekao „good job!“. Onako, iskreno, bez imalo zavisti ili zlobe. Okrenuo sam se oko sebe i duboko udahnuo otrovni zrak New Delhija. Posao koji mi radimo njemu se čini raj na zemlji. U zemlji koja ima preko milijardu stanovnika sa prosječnom gustoćom od oko 400 stanovnika po kvadratnom kilometru, zemlji u kojoj se velika većina iz dana u dan bori da preživi... On je uspio postati taksist i na taj način zarađivati za život. Lošije od njega su prošli svi oni rikšari, vozači autorikši, radna snaga koja kopa ceste na ruke... A opet, vozeći taksi u ovom gradu, nosi glavu u torbi iz dana u dan, udišući ovaj otrov od zraka vrlo vjerojatno će oboliti od neke plućne bolesti... A on se ipak smije, ipak živi, veseo je. Prihvatio je život kakav je.

I dok nas je vozio po Delhiju u sumrak, razmišljao sam o tim ljudima koji tako mirno prihvate život kakav imaju i, premda će cijeli život pokušavati živjeti bolje, veselit će se onom što imaju u tom trenutku. Koliko ljudi oko sebe znate koji će vam reći da imaju sve što im treba, da su zadovoljni, da uživaju u životu? Sviju bi ih trebalo malo poslati u Indiju, ali ne u klimatiziranom busu, već direktno na ulicu, da upoznaju te ljude, da vide, da omirišu, da čuju... Možda bi onda shvatili koliko puno imaju u životu...

Nakon sat vremena vožnje, stižemo na cilj – Chandni Chowk i naš hotel. Auto je stao u moru ljudi, usred neke tržnice. Već je pao mrak i gusti zagađeni zrak se jasno vidio kao magla u svjetlima automobila. Još par minuta hodanja do hotela i stigli smo.

Pišemo Dubravki poruku. Ona ima nekih 10 sati čekanja na aerodromu u Delhiju prije leta za Istanbul. Ispostavilo se da su ih ludi Indijci stjerali u neki dio aerodroma, uzeli im pasoše i tako ih pustili satima. Kaže da joj je to bilo najgore čekanje na aerodromu ikad.

Mi smo u Delhiju otišli na terasu hotela i naručili si neku hranu. Bezobrazno jeftina i vrišteći ljuta. Skoro sam zaboravio kako je to. :) Dok smo jeli, pored nas je sjala velika neonska reklama „Tara Palace“, kao iz Noir filmova. Iz smoga su stidljivo izvirivale zgrade. Dole na nekom igralištu su Hare Krishnovci imali neko veliko okupljanje. Šareno obučeni, pjevali su i svirali. Mi smo uživali u indijskoj kuhinji i pripremali se za sutrašnji let ja Jodhpur.

Naš plan za Indiju za ovaj put se svodio na pokrajinu Rajastan, Delhi i Agru. Za ostalo jednostavno više nije bilo vremena. Osim toga, Indija je toliko ogromna i raznolika zemlja da nema smisla ni pokušati preći je u jednom putovanju. Em što bi takvo putovanje trajalo nekoliko mjeseci, em što bi vrlo brzo došli do zasićenja i jednostavno više ne bismo bili u stanju doživjeti sve te ljude i krajolike.

 

14. Jodhpur

Ideja je bila u Jodhpur otići avionom, a onda polako vlakovima nazad prema Delhiju. Da smo imali još jedan tjedan na raspolaganju, otišli bismo u Jaislamer, uz Pakistansku granicu, pa od tamo prema nazad vlakom. Po putu bismo stigli vidjeti i Udaipur i sajam deva u Pushkaru. Međutim, imali smo još samo tjedan dana vremena i Jodhpur je bio naš domet (za ovaj put). Osim toga, aerodrom u Jaislameru je svako malo zatvoren zbog prijetnji pakistanskih ekstremista, tako da ustvari nikad ne znate kako će putovanje u tom smjeru završiti. Za Jaislamer si trebate uzeti neku rezervu vremena.

New Delhi ima odvojen aerodrom za lokalne letove od međunarodnog terminala (udaljeni su međusobno nekoliko kilometara) i tu sigurnosne provjere nisu toliko rigorozne, ali se svejedno možete dovesti na tanak led. Tako sam ja, ne uključivši mozak taj dan, napravio nekoliko fotki iz aviona dok je avion bio na pisti. U jednom trenutku me je deda koji je sjedio pored nas tužio stuartu da slikam aerodrom što u Indiji nikako nije dozvoljeno. U Evropi možete slikati što god vas je volja, ali u zemljama kao što je Indija – nemojte! Pogotovo ako se radi o lokalnom letu koji ide u područje dosta blizu Pakistana. Stuart je bio vrlo ljubazan i zamolio me da obrišem slike koje sam slikao pa sam to napravio pred njim. Na toj kartici sam imao cijelo putovanje po Nepalu i da sada riskiram da mi tamo neki Indijac uzme karticu sa svim fotkama zbog vlastite gluposti, to bi bio autogol stoljeća! I još sam razmišljao šta ako me deda-tužibaba prijavi osiguranju u Jodhpuru. Ovako glupe situacije se mogu jako zakomplicirati. Indijci te ofrlje sigurnosne mjere shvaćaju jako ozbiljno, pa je pilot pri slijetanju putem razglasa naglasio da snimanje aerodroma u Jodhpuru iz zraka nije dozvoljeno. Imate tri puta da pogađate otkud mu ideja da tako nešto naglasi. :)

Na svu sreću, deda se nije dalje očitovao, tako da danas imate priliku vidjeti fotografije iz Nepala. :)

Jodhpur je grad od oko milijun stanovnika (po indijskim mjerilima, mali grad) na granici Tara pustinje. Dnevne temperature u listopadu od 36 stupnjeva i zrak suh ko barut dovoljno govore. Jodhpur zovu i „plavi grad“ zbog svoje stare jezgre sa plavim kućama. Nekad su samo Brahmani smjeli kuće bojati u plavo, dok danas to rade svi. Za bojanje se koristi biljka indigo, koja osim boje, tjera komarce, pa tako ima dvostruku funkciju.

Sandra nam je našla nekakav „Blue House hotel“. Vrlo intuitivan naziv za hotel u gradu u kojem su stotine kuća jednako plave. :) Kako se hotel nalazio u staroj gradskoj jezgri, nismo mogli uzeti prepaid taxi, već smo se dogovorili za prepaid autorikšu.

Hotel vodi jedna simpatična obitelj Jaina. Sa njima smo se lako dogovorili za sve ture koje smo htjeli napraviti dok smo u Jodhpuru. Hotel je vodio deda i bio je maksimalno uljudan. Ponudio nam je sve opcije i dao nam da odlučimo što bi i kada išli vidjeti. Mi smo se odlučili za Osiyan jedan dan i obilazak samog grada i okolice drugi dan.

Hotel je kuća koju je davno napravio bogati trgovac i iznutra je prostrana, a opet nije ušminkana.  Mi smo rezervirali najbolju sobu koju je imao – soba koja je sva u žutom kamenu, ima uklesani kameni krevet, tri balkona... Nije to ništa posebno niti na visokoj nozi, ali je baš onako kako su nekad ti trgovci živjeli. Soba je bila velika skoro ko naš stan. Imao sam problema sa viškom prostora. :)

U Jodhpuru se jasno vidi utjecaj Islama. Pred zoru je hodža opalio pjesmu sa minareta da se sve prašilo. :)

Sam grad je zagađen, prometno preopterećen i prljav, ali ne kao Delhi. Ipak, popodne oko 18h, kad se ljudi počnu vraćati iz ureda, podigne se takva prašina i smrad od ispušnih plinova da to stvarno guši. Ako budete mogli birati, između 18 i 19h ostanite u nekom restoranu i uživajte dok se vani zrak ne raščisti. Osim toga, u ionako kaotičnom prometu se u to vrijeme još teže kretati, a i uši će vam biti zahvalne zbog svih tih silnih trubljenja kojih ćete ih poštedjeti.

Jainizam je osnovao Mahavira oko 500. godine prije Krista. Mahavira je, po predajama, 24. i posljednji u nizu jainskih tirthtankara. Originalno je jainizam nastao kao reakcija na dominaciju hinduističkih svećenika u društvu. Ogradio se od kompliciranih ceremonija, odbacio kastinski sustav i podučavao vjerovanje u reinkarnaciju i mokshu (prosvjetljenje) po uzoru na put Mahavire.

Jaini su strogi vegetarijanci i štite i cijene sve oblike života. Jainizam poznaje dvije sekte. Jedni su Svetambari, koji hodaju pokrivenih usta kako ne bi slučajno udahnuli nekog kukca i metu ispred sebe kad hodaju kako ne bi slučajno zgazili neko živo biće. Drugi su Digambari koji hodaju goli. Jainizam propovijeda nenasilje, ponekad i u ekstremnoj formi.

Naš plan je bio ostati u Jodhpuru dvije noći i večernjim vlakom putovati za Jaipur. Međutim, sin od onog dede nam je rekao da to nije baš dobra ideja. Idemo u grad od 4 milijuna stanovnika u Indiji u sitne sate po noći. Vlakovi znaju kasniti, a ovaj navodno kasni vrlo često. Kad smo stavili sve na papir, odlučili smo poslušati njegov savjet i zamolili ga da nam nabavi karte za prvi jutarnji vlak dan kasnije nego smo originalno planirali. U hotelu u Jaipuru smo javili da ćemo kasniti i da nam čuvaju sobu.

Zbog promjene plana, imali smo u Jodhpuru dva puna dana za razgledavanje, pa nije bilo žurbe.

 

14.1. Jodhpur - Mehrangarh Fort

Prva stvar koju smo posjetili drugo jutro bila je ova nevjerojatna utvrda. Izvana izgleda kao nepregledna nakupina stijenja i kamenja, a iznutra je puna predivnih palača, vrlo fine arhitekture i raskoši. Vojna utvrda izvana, raskoš maharadža iznutra.

Dok smo se penjali prema ulazu, gacali smo preko otvorenih odvodnih kanala, šetali među kravama i kozama, tu i tamo izbjegavali nakupine smeća po putu...  Indija ima stvarno predivnih stvari, ali da do njih dođete, morate malo zagaziti u govna. :)

A odozgo, Jodhpur izgleda tako mirno, pitomo, idilično... Ni traga smogu, smradu ispušnih plinova, fekalija, otvorene kanalizacije, gužvi, rulji, buci... Nikakvo čudo da ljudi vide fotografije iz Indije i dobiju potpuno pogrešan dojam. Onda odu i Indiju i pobjegnu glavom bez obzira. :) Ima nekih stvari koje objektiv kamere ne može zabilježiti, ima detalja koji život znače, a možete ih samo doživjeti, tamo i u tom trenutku.

Mehrangarh Fort (Utvrda Sunca) je građen u 15. stoljeću. Gradnju je započeo Rao Joha. Stara utvrda Mandore Fort više nije više pružao dovoljnu razinu sigurnosti. Odlučio je novu utvrdu napraviti na kamenitom brdu 9 kilometara udaljenom od stare Mandore utvrde. To brdo se još zvao i Bhaurcheeria, planina ptica i tu je živio pustinjak kojeg su zvali Cheeria Nathji, gospodar ptica. Nakon što su ga prognali, Cheeria Nathji je prokleo budući dvorac najgorim prokletstvom u pustinji – nedostatkom vode. Iako je Jodha umirio bivšeg vlasnika tog brda tako što mu je sagradio kuću i hram u samoj utvrdi, vrlo blizu pećine koju je pustinjak koristio za meditaciju, svejedno je područje patilo od suša svakih nekoliko godina. Kako bi uklonio kletvu, Jodha je u temelje utvrde živog zazidao čovjeka po imenu Rajiya Bhambi koji je pristao na taj čin pod uvjetom da Jodha  pazi njegovu obitelj.

Mehrangarh ima 7 vrata od kojih su najpoznatija Jai Pol (vrata pobjede). Napravio ih je 1806 godine Maharaja Man Singh u znak pobjede i završetka rata između Jodhpura s jedne strane i Jaipura i Bikanera, s druge.

Unutar same utvrde je nekoliko predivnih palača, a najpoznatije su: Moti Mahal (Pearl Palace), Phool Mahal (Flower Palace), Sheesha Mahal (Mirror Palace), Sileh Khana i Daulath Khana.

 

14.2. Osiyan

Udaljen oko 70 km od Jodhpura, malo mjesto u oazi u Thar pustinji. U hotelu smo dogovorili prijevoz za tamo i natrag. Po nas je došao neki nimalo simpatični čova koji ne zna engleski. Samim tim je postao još manje simpatičan i još više sumnjiv, pogotovo kad je stao na prvoj benzinskoj van Jodhpura i tražio 300 rupija od nas za gorivo. To inače nije nimalo neobično za Indijce – da vas traže lovu za gorivo po putu. Da nismo sve dogovorili u hotelu, ovdje bi pala jedna fina svađa. Ovako sam mu dao tih 300 rupija, ali isto tako mu neverbalno dao do znanja da ga držim na oku i da mi se nimalo ne sviđa. Da se ne bi opustio.

Realno gledajući, mogao nas je ostaviti usred pustinje daleko od civilizacije i mogli bismo mu staviti soli na rep. Zato je jako bitno pažljivo birati ljude koji vas voze po Indiji. Morate biti psiholog, psihijatar i istovremeno imati kameno lice na kojem se ne vidi što mislite.

Dok smo se vozili, tip je u nekom trenutku zaustavio auto upravo usred ničega i izašao van. Već sam se bio spremio na fajt, a ono... Tip dođe, uzme komad novina i umetne ih sa unutrašnje strane prozora da mi ne ide sunce u oči. :) Jest da je to napravio trapavo i da je taj list papira laprdao sve u 16 dok ga ja nisam skinuo, ali tip je ipak imao dobru namjeru.

Osiyan je drevno mjesto, 65 km sjeveroistočno od Jodhpura. Radi se o važnom jainskom hodočasničkom mjestu. Tu se nalazi Mahavira hram, podignut 783. godine. Jainski hramovi koje smo posjetili u Osiyanu su nas ugodno iznenadili svojim dekoracijama. U hram je dozvoljeno ući i ženama, ali ne kad imaju mjesečni ciklus. Nije da će vas itko provjeravati, ali samo da znate pravila.

Tu smo upoznali i jednog simpatičnog Jaina koji se brine za vjersku zajednicu u Osiyanu i koji nam je pokazao ljude koji i dan danas na ruke urezuju u kamen sve te lijepe i precizne ornamente.

Kad smo kod ornamenata i simbola, treba reći koju o jednom od njih koji je u Indiji jako uobičajen i vrlo pozitivan simbol, dok se u Evropi veže za najcrnje dane drugog svjetskog rata. Radi se, naravno, o svastici.

 

14.2.1. Svastika

Svastika ili „kukasti križ“ je svima dobro poznati simbol. Prvi simboli ovog tipa potječu još iz doba neolitika. Dan danas se koristi u Indiji kao vjerski simbol. Vrlo je raširen u istočnjačkim religijama kao što su hinduizam, budizam i jainizam. U Evropi ima samo jednu asocijaciju – nacističku Njemačku državu iz vremena drugog svjetskog rata i u gotovo svim evropskim zemljama je kao takav zabranjen.

Riječ „svastika“ dolazi iz sanskrita i označava sreću. Crta se na osobe ili na objekte da donese sreću onom tko je nosi. Može se crtati kao desno ili lijevo orjentirana.

U hinduizmu dvije forme svastike predstavljaju dvije forme boga stvoritelja, Brahme: desna predstavlja evoluciju svemira, dok lijeva predstavlja involuciju svemira. Svastika također može predstavljati simbol sunca (vidljivo u reprezentaciji boga Surya). Svastika je izuzetno svet simbol za hinduse.

U današnjem budizmu, svastika predstavlja dharmu – univerzalnu harmoniju i balans suprotnosti. Zbog asocijacija sa nacizmom, budisti van Indije svastiku crtaju okrenutu prema ulijevo. Ovakva svastika se nekad može vidjeti na pakiranjima kineske hrane i označava da je ta hrana vegeterijanska i da je budisti mogu jesti.

Jainizam još više promovira simbol svastike nego što se to čini u hinduizmu. Ovdje je to simbol sedmog Jaina (sveca) po imenu Tirthankara Suparsva. Svi jainski hramovi i svete knjige moraju sadržavati svastiku, a religijski obredi obično počinju sa crtanjem znaka svastike nekoliko puta na oltaru (obično se ovo radi posipanjem riže).

Dakle, shvatili ste – svastika je drevni simbol kojeg je Hitler iskoristio i koji od tada nosi negativne konotacije, pogotovo u Evropi. Ipak, znajte da puno više ljudi na ovom svijetu svastiku cijeni kao pozitivan simbol nego kao nešto negativno i nemojte se iznenaditi kada u Aziji budete sretali svastike na svakom koraku, pogotovo u vrijeme vjerskih festivala i u blizini hramova.
Za one koji žele znati više: http://en.wikipedia.org/wiki/Swastika

 

14.3. Jodhpur - Umaid Bhawan Palace

Kako smo neplanirano imali cijeli jedan dan u Jodhpuru, dogovorili smo autorikšara da nas vozi po gradu od jedne do druge znamenitosti. Trebalo je pogledati još to što je ostalo, a i ubiti dan. :)

Realno gledajući, u normalnoj zemlji ove stvari možete vidjeti i pješice ili uz javni prijevoz. U Indiji vam na čelu piše „cash cow“ i budite sigurni da nećete imati ni trenutka mira od prosjaka, trgovaca, taksista, prodavača magle, turističkih radnika ili nekih sasvim trećih spodoba željnih da vam iz džepa izmuzu koju rupiju.

Samo nemojte misliti da su Indijci svi takvi. Kada u muzejima ili na ulici sretnete normalne obitelji, njima ćete biti toliko zanimljivi da će redovito tražiti da se slikaju s vama ili da slikaju svoju djecu s vama. Ovo posebno vrijedi za plavuše, tako da je Sandra bila predmet zanimanja cijelo vrijeme. Nitko nije bio bezobrazan, ali su joj lokalci uredno slali puse dok su prolazili na motorima. :) Deda u hotelu je rekao da je šteta što ne idemo u Pushkar na sajam deva jer da bih tamo za Sandru dobio najmanje šest deva. Do tada sam krivo mislio da vrijedi samo tri deve. Dobro da sam upoznao tog dedu koji mi je rekao tržišnu cijenu. :)

Umaid Bhawan Palace je jedna od najvećih privatnih rezidencija na svijetu. Dio ovog ogromnog zdanja se koristi kao luksuzni hotel. Objekat ima 347 soba, a primarno služi kao rezidencija jodhpurske kraljevske obitelji. Relativno je novijeg datuma – sagrađena je između 1929. i 1943. godine.

Za posjetitelje je otvoren tek jedan mali dio, tako da nećete moći ni dobiti osjećaj koliko je ova palača ogromna. Ako imate basnoslovno puno novaca, možete odsjesti u hotelu u sklopu te palače. Onda ćete vidjeti djelić više. Mi smrtnici smo platili par rupija ulaznicu i pogledali muzej i jedan mali dio palače kao posjetitelji.

 

14.4. Jodhpur - Mandore Gardens

Mandore je stara prijestolnica Marwar pokrajine prije nego što je osnovan grad Jodhpur. Nalazi se 9 km od Jodhpura. Mandore Gardens su vrtovi sa ostacima hramova i kamenih terasa. Danas su u dosta ruiniranom stanju, ali odišu duhom vremena. Dok se šetate među spomenicima i u miru švrljate po polurazrušenim hramovima, osjetite duh vremena, prošlost pod svojim nogama. Sve je pred vama, samo pazite kako gazite. Još jedna povijesna lokacija koja bi u Evropi bila iza debele ograde i koju biste gledali dalekozorom ovdje vam je dostupna u svoj svojoj ljepoti.

Kad prođete ulaz i glavni prolaz gdje će vas svirači kobrama probati zaustaviti da slikate kobru i platite, gdje će vas lokalna djeca pokušati nažicati lovu za svirku ili tek tako, ulazite u miran i zapušten dio. Ovi vrtovi mora da su bili veličanstveni u vrijeme kad je Mandore bila prijestolnica. Danas još uvijek odolijevaju zubu vremena i pružaju jedno od onih putovanja kroz vrijeme za koje ne trebate ništa nego samo – ući, dodirnuti te kamene gravure i slušati...

 

14.5. Jodhpur - Jaswant Thada

Memorijal maharadži koji se zvao Jaswant Singh II. Izgrađen je u potpunosti od bijelog mrarmora 1899. godine. Na nekim dijelovima je mramor tako fino i tanko obrađen da sunce kroz njega prosijava i stvara posebnu, nekako nestvarnu atmosferu. Jaswant Thada je tradicionalno posljednje počivalište jodhpurskih vladara.

 

15. Jaipur

Putovanje od Jodhpura za Jaipur je ujedno i naše prvo putovanje indijskim željeznicama. Ono što fascinira je činjenica da smo više od mjesec dana unaprijed mogli rezervirati i kupiti karte za vlak i da na vagonu uredno stoje naša imena na navedeni dan i navedenom mjestu. Na prvom putovanju smo imali stanovitih poteškoća jer smo se odlučili mijenjati vlak, a karata za više razrede je ograničen broj i jedva su nam kupili kartu 2 dana prije putovanja.

Željeznica je žila kucavica Indije. Željeznicom se vozi ogroman broj ljudi iz dana u dan i definitivno je najbolji način prijevoza po Indiji. Indijske željeznice svakodnevno odvezu 14000 vlakova i prevezu 14 milijuna ljudi između nekih od 6856 željezničkih stanica.

Sustav kupovine karata za željeznice se neupućenom zapadnjačkom oku čini kao neprobojna tvrđava i kad vidite prizore na željezničkim kolodvorima, imate osjećaj da je nemoguće uspješno se koristiti tim prijevoznim sredstvom. Istina je da stvari funkcioniraju po nekim svojim pravilima. Istina je da 14 milijuna ljudi koji se dnevno voze u vlakovima ne može a da ne napravi gužve. Ali sve je stvar pripreme, pa tako i ovo. Ako nepripremljeni dođete na šalter kupiti kartu, dočekaće vas prava rulja koja se  gura oko šalterskog prozorčića. Sam pogled na tu rulju i na kolodvorsku zgradu je dovoljan da se i najhrabriji momentalno useru. Zato se karte za vlak kupuju danima ili čak tjednima unaprijed. Ovo smanjuje „spontanost“ putovanja, ali ako se ne želite voziti u „economy“ klasi, bolje vam je da karte kupite unaprijed.

Economy klasa ili, slikovitije rečeno, „Auschwitz klasa“ je nešto što nije lako opisati – to treba vidjeti. Pretrpani prljavi vagoni sa rešetkama na prozorima kroz koje vire ruke i noge, nimalo bolje stanje na vratima, samo što tu vire cijela tijela, a ne samo udovi. Kako se iz takvog vagona izlazi na željenoj stanici nije prvo što vam prođe kroz glavu. Najprije vam proleti misao: kako se dovraga tu uopće preživi. :)

Ipak, legende kažu da se i u tim vagonima može voziti i mi smo vidjeli nekoliko hrabrih (ili ludih, ovisi kako se gleda) bijelaca kako unutra ulaze. Nismo vidjeli da izlaze, ali vjerujem da su iznijeli žive glave.

Ipak, vrijedi unaprijed kupiti karte za neku od viših klasa i voziti se na jedan sasvim drugačiji način. Karte za spavaća kola druge klase (postoje tri klase) koštaju pedesetak kuna za parsto kilometara i, osim ako niste krenuli na put sa ciljem bezočnog klošarenja, neće predstavljati udar na vaš novčanik.

Ista karta za economy klasu košta dva reda veličine manje, uz gore spomenute „poteškoće“, pa ako baš volite tako, Indija ima za svakog ponešto.

Sandra je rezervirala „class 2 sleeper“ karte. Ovo je jedna od boljih, ali ne i najbolja klasa spavaćih kola. Klasa 3 ima tri ležaja jedan iznad drugog, dok klasa dva ima samo dva. Jedva sam čekao da vidim to čudo, ali za to sam morao sačekati drugu vožnju. Naime, naše prvo putovanje sa indijskim željeznicama je započelo sa promjenom termina putovanja  da ne putujemo po noću u Jaipur, grad od 4 milijuna stanovnika. Zbog toga smo se jedva dokopali i karata za normalni vagon. Do zadnjeg trena nismo znali imamo li dvije karte jer je jedna bila na čekanju (nije bilo sjedala).

Kad nas je to jutro u 5 pokupio rikšar i proveo po pustim ulicama starog grada Jodhpura, imali smo jedinstvenu priliku osjetiti Indiju kad se svjetla ugase. Ljudi koji spavaju po ulici, noćne krave lutalice, tu i tamo pokoja rikša, prašina i smog koji su zamagljivali ulična svjetla... A kad smo došli na kolovor, to je bilo jedno od onih iskustava kad ni sami ne znate, da li da zakoračite u pravom smjeru ili da pobjegnete glavom bez obzira. :)

Po ulici su doslovno spavali beskućnici, Onako mršavi, umotani u stare krpe i u prašini, bili su jedva vidljivi. Pored njih je na par centimetara tekao (još uvijek rijetki) promet. Ispred kolodvora deseci ljudi koji su također spavali u prašini. Mi smo sa po dva ruksaka morali dobro gledati da na nekog ne stanemo dok smo se probijali između njih. U kolodvorskoj zgradi ništa manje šokantni prizori. Na šalteru za kupovinu karata nije red, već rulja! Nikakvo čudo da se zapadnjacima putovanje indijskim željeznicama čini kao najveći horor koji su ikad vidjeli, a pokušaj kupovine karata proboj kineskog zida žličicom za čaj.

Međutim, pametni znaju čemu služi internet i dobra priprema (kako logistička, tako i psihička) zlata vrijedi, tako da smo bez problema prihvatili situaciju u kojoj smo se našli kao nešto što jednostavno tako mora biti. Dok smo gledali po listama gdje su naša imena i pokušavali se snaći, uletjelo nam je par prosjaka, ali smo ih uspješno ignorirali. Nije problem otkantati žicare, ali indijski žicari su najbrutalniji koje sam ikad vidio. Oni ne odustaju. Hodaće pored vas ako treba i deset minuta pružajući ruku, gladeći vas po nadlaktici, pokazujući svoje tjelesne nedostatke i ponavljati uvijek iste riječi sve dok ste u njihovom rejonu ili ne naiđe neki drugi potencijalni „kofer para“.

Napokon je vlak došao na peron i mi smo se ukrcali. Taman kad smo našli pravi vagon, shvatili smo da jedno od sjedala (i to ono za koje smo dobili prvu rezervaciju) – ne postoji! :) Rupa u vagonu, sjedala nema! :) Dobra stvar u Indiji je što se uvijek možete snaći (ili barem pokušati) i nitko vam to neće uzeti za zlo. Kako kondukteri nisu previše trzali na moj upit za dotično sjedalo, kad je vlak krenuo, sjeo sam pored nekog tipa na slobodno mjesto (naravno, prvo sam ga pitao da li tu netko sjedi) i uživao u vožnji.

Rano smo ustali, nismo stigli jesti ni piti i kad je naišao „catering“ vičući „breakfast curry“, rekao sam „daj dva!“. :) Za 2 kune po komadu smo dobili neki odrezak od povrća sa indijskim začinima (i ljut da se usereš) sa kruhom. Čak su ga zagrijali prije serviranja. Rekao sam sam sebi: ako se od ovoga ne otrujemo, onda smo stvarno cigani u duši. Nismo se otrovali. :) Dok smo žvakali, gledao sam malog miša u kupeu kako, sakriven iza jednog od kofera vreba na ostatke hrane i munjevito se zalijeće da ugrabi mrvice koje su padale.

U Jaipur stižemo oko 11 sati, probijamo se kroz rulju i dosadne taksiste i napadamo „prepaid taxi“. Uzeli smo prepaid rikšu, a rikšar je od nas pokušao izvući informacije.

- First time in India?
- No
- How many times in India?
- Five!

Nas je našao ispitivati. Taj i ne zna s kim ima posla. :) Pokušao nam se uvaliti da nas vozi i pokazuje nam grad, ali smo ga otkantali na finjaka. Rekli smo mu da ćemo ga nazvati ako budemo zainteresirani i da nam da svoj broj. Nismo ga nazvali.

Umjesto toga smo u hotelu zatražili da nam nađu rikšara koji će nas za sića lovu voziti po gradu i čekati dok mi razgledavamo. Sigurnije je kad uzmete prijevoz u hotelu, pa makar to bio i rikšar, jer onda i osoblje u hotelu zna s kim ste otišli, a i rikšaman je svjestan da ne može tek tako raditi sranja. Naravno, da morate biti spremni uvijek i na sve, ali ovo je bolji način.

Hotel u Jaipuru je vodio neki jako simpatični Sikh  - tip koji je uvečer sjedio u restoranu na krovu i ćaskao sa gostima. Još nam je donio i nargilu da probamo. Kaže da uvodi neke nove stvari pa osluškuje kako se to ljudima sviđa. Tip je toliko dobar , a hotel  toliko odiše prijaznošću, da definitivno ima sve moje preporuke.  Hotel se zove „Pearl Palace“ i pored svega ima fantastičan restoran! Indijska hrana jeftina, brutalno dobra i isto tako brutalno ljuta! Nema da omane! :)

Na recepciji se, između ostalog nalazi gomila novčanica iz cijelog svijeta: USA, Madagaskar, Zimbabve, UK, Poljska... Jedna novčanica od 10 kuna je ostala tamo da svjedoči o jednoj malo zemlji koja je cijela ima jedva malo više stanovnika od Jaipura koji slovi kao nevelik grad u ogromnoj Indiji. :)

Kako smo imali samo jedno poslije podne za razgledanje Jaipura, ogledajmo što se za to vrijeme može obići uz sposobnog rikšamana.

 

15.1. Jaipur - City Palace

Gradska palača u Jaipuru je kompleks dvorišta, vrtova i palača, smještena u samom centru starog grada, te opasana visokim zidom. Dio je maharadžina rezidencija, a dio muzej otvoren za javnost. Iako su zgrade nastajale kroz stoljeća, i većina ih je iz ranog 20. stoljeća, inspirirane su tradicionalnom rajastanskom i mogulskom arhitekturom. Najzanimljiviji dio palače su vrata i prolazi umjetnički izrezbareni i bogato ukrašeni, pogotovo oni u tzv. paunovom dvorištu. Zbog svojeg egzotičnog izgleda često služe kao mjesto snimanja bollywoodskih (i nekih hollyvudskih :)) filmova.

 

15.2. Jaipur - Jantar Mantar

Odmah pokraj gradske palače nalazi se Jantar mantar (na sanskritu nešto kao „instrument kojim se računa“) Izgrađen je 1728. godine, a u biti predstavlja opservatorij koji izgleda kao kolekcija neobičnih skulptura. Maharadža Jai Singh je obožavao astrologiju, te je svoje aritekte slau u svijet da proučavaju opservatorije u drugim zemljama, te potome dao izgraditi 5 observatorija u carstvu – u Delhiju, Varanasiju, Ujjainu, Mathuri i Jaipuru. Ovaj u Jaipuru je najveći i najbolje očuvan. Neki od mjernih instrumenata mjere položaj zvijezda, neki azimute, računaju eklipse i sl.  U središtu je naipresivniji instrument – 27 m visok sunčani sat, koji još uvijek koriste astrolozi i koji navodno pomaže predvidjeti monsunske kiše i urod žitarica. Iako će vas pokušati uvjeriti u suprotno, lokalni vodiči nemaju baš puno ideje koji instrument služi za koje mjerenje (čitaj: lažu čim zinu, a zijevaju puno), pa je možda bolje te čudne sprave koje izgledaju kao ostaci neke nepoznate civilizacije razgledati u miru.

 

15.3. Jaipur - Royal Gaitor

Royal Gaitor je u principu skup spomenika bivšim vladarima, i nalazi se na putu od Jaipura prema Amber palači. S obzirom na običaj kremiranja tijela pokojnika, umjesto grandioznih grobnica, vladarima se u Rajasthanu postavljaju spomenici koji nalikuju na sjenice i paviljone, divno izrezbareni, najčešće od bijelog mramora. Razina detalja i visina paviljona označava značaj vladara. Royal Gaitor je mjesto koje nam je preporučio simpatični rikšaman, i nije nam bilo žao. Tamo nam se htio uvalit „student“ od svojih 40 godina koji nas je htio, onako, „od srca“, provesti kroz to kraljevsko „groblje“, ali nismo to prihvatili.

Radi se o izuzetno rijetko posjećenoj lokaciji gdje ćete imati mir, tišinu i kadrove tako lišene drugih ljudi, da na fotografijama izgleda kao napušteno mjesto. Nakon vreve na jodhpurskim ulicama, idealno mjesto za odmor i kontemplaciju. Ugodnih pola sata smo proveli gotovo sami uživajući u ljepoti i skladnosti  mliječno bijelih spomenika.

 

15.4. Jaipur - Amber Fort

Impresivna, grandiozna ružičasta palača vrhunac je posjeta Jaipuru i okolici. Uzdiže se na stijeni 11 km sjeveroistočno od Jaipura i u stara vremena bila je prijestolnica države Jaipur.  Izgradili su je Rajputski prinčevi, i s tog mjesta vladali više od 800 godina. Iako hindusi, održavali su dobre odnose sa mogulskim vladarima, čak i ženidbenim vezama, za što su dobro i nagrađeni. Kao i druga predivna radžastanska palača, Mehrangarh, i ova izgleda izvana kao neosvojiva vojna utvrda, dok iznutra, pogotovo u dijelu gdje su živjele žene i sam maharadža, nestvarna ljepota ukrašenih paviljona uzima dah i raspaljuje maštu. Kompleks je ogroman, možete se gubiti po nebrojenim hodnicima i prostorijama, prolaziti kroz uske prolaze u prostrana ukrašena dvorišta i maštati o starim vremenima. Sve se te palače sastoje od više dvorišta – priv je obično služio za javna okupljanja, sljedeći za nešto ekskluzivnija, itd.. Posljednje dvorište, obično najmanje, najzaštićenije, ali i najljepše ukrašeno je zenana – ženski dio sličan haremu, gdje muškarci (osim maharadže, naravno) nisu imali pristupa. Prednost je bila i u ome što smo došli gotovo u sumrak, tako da nije bilo stranih turista koji obično dolaze ujutro, na sirotim slonovima. Opet je sve je bilo prepuno neodoljivo simpatičnih indijskih familija koji su nas slikali i snimali više nego znamenitosti oko sebe.

 

16. Agra

Putovanje za Agru. Napokon – „class 2 sleeper“! Kažu da je prvo iskustvo najdragocjenije i u pravu su. Na kolodvor stižemo u rikši, kao domaći se probijamo kroz rulju i nalazimo pravi peron. Dok smo čekali vlak, Sandra je imala bliski susret sa ovećim mišonjom koji je krstario oko zgrade. Taman je našla komad koji je najmanje zasran da čučne pored ruksaka, kad je skočila kao oparena. Iza njenih leđa je galopirao mišonja harambaša. :)

Vlak je stigao na vrijeme. Bez problema nalazimo vagon i naši ležajevi su slobodni. Doduše, to je teško reći jer je posteljina malo zgužvana – očigledno je tu već netko spavao. Ali nakon svega što smo prošli, to nam najmanje smeta. Poravnamo malo tu posteljinu, skidamo obuću i bacamo se u horizontalu. Kako malo čovjeku ustvari treba – oko nas vreva višemilijunskog grada, vani leti smeće, lete papiri na vjetru, a dovoljno je malo mira, ležaj u indijskom vlaku i jedan zastor koji će zakriti jako svjetlo izvana da se osjećamo kao kod kuće. „Definitivno smo cigani u duši“, razmišljam dok namještam ruksak da na njega stavim noge u dnu ležaja i zauzimam položaj da mi glava ne zapinje za lampu koja okolo rasipa žućkasto svjetlo.

U Agru stižemo po planu. Shema je ista: prepaid taksi, pa u hotel. Ovdje smo imali situaciju da su su nas vozila dvojica – jedan je znao voziti, a drugi je znao put. Potencijalno opasna situacija koja može eskalirati, ali imali smo onaj dobar osjećaj i orijentaciju kud nas trebaju voziti, tako da nismo radili frku prije nego oni počnu. Kako oni nisu počeli, tako je epizoda završila sa nama pred hotelom, a ne u nekom ćorsokaku kako marišemo dva Indijca. :)

Kako Agra slovi kao jedno ružno, prljavo i turističko mjesto gdje se na turiste gleda kao na glupe vreće para i dere ko ovce, Sandra se odlučila na nekakav „homestay“ – hotel koji je napravljen u obiteljskoj kući i kojeg vodi jedna indijska obitelj. Ispostavilo se da se radi o vrhunskom smještaju i jako ljubaznim ljudima. Bila nam je čast biti njihov gost. Činjenica da se taj hotel nalazio malo van same Agre nam nije nimalo smetala – Agra je bila toliko ružno mjesto da nam nije nimalo falila. Osim toga, u samoj Agri se malo toga ima za vidjeti. Horde turista tu dolaze uglavnom vidjeti Taj Mahal – najrazvikaniju lokaciju u Indiji. Mi smo Taj Mahal ostavili za zadnje jutro, a u međuvremenu smo htjeli pogledati neka manje razvikana mjesta.

Kako nam je za svaki od njih trebao nekakav prijevoz, umjesto hvatanja rikši, buseva i taksija, odlučili smo, u dogovoru sa vlasnikom hotela, uzeti privatni taksi da nas vozi okolo. Za bezobrazno malo novaca smo dobili bijeli klimatizrani auto i vozača koji je bio stvarno simpatičan i vozio nas je dva dana po okolici Agre na mjesta koja smo htjeli. Kad smo htjeli jesti, odvezao bii nas u neki od restorana. Interesantno je da bi nas odvezao u restoran i onda se nekud izgubio. Bio je skroz nenametljiv. U jednom restoranu sam ga vidio kako sjedi sam negdje u ćošku, pa sam ga pozvao da sjedne i da jede sa nama. Indijska hrana je ionako najbolja kad se dijeli sa drugima. Nekako mi je šupački bilo da mi sjedimo i jedemo, a on gleda iz ćoška. Pa nije on pas!

Engleski jezik mu nije baš bio jača strana, ali je ipak znao pričati i imaju je volju razgovarati s nama, pa smo saznali puno o načinu života, prometu, obrazovanju, jezicima, kako u njegovom gradu, tako i u ostatku Indije. On po cijele dane vozi taksi i svu lovu koju uštedi ulaže u obrazovanje vlastite djece. Shvatio je da jedino obrazovanjem njegova djeca mogu iskočiti iz mase. U zemlji sa preko milijardu ljudi, jedino iznadprosječno obrazovani i talentirani se mogu izdići iz gomile.

Za indijske prilike je lova koju smo mu ostavili bila velika. Za naše prilike, radi se o smiješno malom iznosu. Imali smo dva dana svog vozača i klimatizirani auto. I još je bio simpatičan tip s kojim se dalo fino popričati.

Pa pogledajmo što se sve može vidjeti u području Agre u dva dana.

 

16.1. Fatehpur Sikri i Jama Masjid džamija

Fatepuh Sikri – grad pobjede  - je impresivan napušteni grad, udaljen nekih 40 km od Agre. Gradio se 15 godina, a samo je 14 godina u 16. stoljeću, za vrijeme velikog vladara Akbara, bio mogulska prijestolnica. Grad je neobičan i veličanstven, dostojan njegovog graditelja, ali  na nesreću sagrađen na sušnom području, te vjerojatno zbog toga i napušten odmah poslije njegove smrti. To je vjerojatno i razlog zbog kojega je ostao tako dobro očuvan.

Zgrade su neuobičajene za mogulski dvor, upravo zato jer je Akbar doveo najbolje arhitekte iz cijelog carstva da sagrade palaču za njega. Vidljivi su također jainski i hindu utjecaji. Očuvani kompleks palače sastoji se od nekoliko dvorišta, paviljona i palača o čijoj se funkciji može samo nagađati. Prema tome, ne vjerujte „vodičima“ koji sve znaju o pojedinoj palači, osim ako ne vjerujete u bajke. ;)

S druge strane kompleksa nalazi se veličanstvena Jama Masjid, dovršena 1571. Godine, prevladavajućeg perzijskog izgleda. Glavni ulaz je kroz impozantna Vrata pobjede visoka 54 m, koja slave Akbarovu pobjedu u Gujaratu.  Zanimljivo je da  je iznad ulaza uklesan natpis iz Kurana koji citira Isusa, i glasi „Svijet je most, prijeđite ga ali ne gradite kuću na njemu. Onaj tko se nada satu, može se nadati vječnosti.“. Unutar kompleksa je i grobnica sveca Salima Chishtija, kojemu se mnogi ljudi, muslimani, hindusi, pa i kršćani mole za potomstvo.

 

16.2. Mathura, Vrindavan

Ovo je jedina stvar koju nismo imali niti u jednom vodiču i bila je jedno veliko „ekstra“ na našem putovanju. Sandra je to negdje iskopala na webu i držala kao nekakav bonus - ako se stigne. S obzirom da je Agra kenjara od grada u kojem se nema šta raditi i da smo imali svog osobnog vozača, mogli smo iskoristiti jedno prijepodne da odemo u Matruru i Vrindavan.

Radi se o hinduističkim hodočasničkim mjestima. Tu je i mjesto rođenja Krishne. Ne moram vam posebno naglašavati da je za hinduse ovo mjesto sveto kao što Betlehem za kršćane. Na ovakva mjesta nikako nije pametno ići za vrijeme vjerskih festivala jer se nerijetko desi da se nepregledna gomila ljudi iz nekog razloga uznemiri, nastane stampedo i bude mrtvih i pregaženih na sve strane.

Kako u ovo vrijeme nije bio nikakav vjerski praznik, odlučili smo posjetiti ga. Problem je jedino bio što u našim papirnim vodičima nismo imali baš ništa o tim mjestima i što pojma nismo imali o običajima u hinduističkim hramovima. Kako u centralni dio hinduističkog hrama smiju ući samo hindusi, jasno je da hodamo po tankom ledu – pogrešna odluka bi mogla izazvati neki vjerski incident, a to smo htjeli izbjeći po svaku cijenu.

Dok smo se vozili tamo, naš vozač nam je preporučio da uzmemo nekog od lokalnih vodiča. Načelno treba štapom tjerati od sebe sve te lokalne vodiče jer samo puno seru, izmišljaju činjenice, više smetaju nego što su korisni i na kraju vas pokušavaju oderati za gomilu rupija. U ovom slučaju smo odlučili prihvatiti vozačev savjet, ali smo ga pitali koliko će takav jedan vodič koštati. „Tristo rupija, nikako više“, rekao je. Na to smo pristali.

Kad smo došli tamo, dočekao nas je neki prosijed deda bistrih, lukavih očiju sa znakom dolara umjesto zjenica i poveo nas okolo. Vozač je telefonom dogovorio jednog vodiča za kojeg je, valjda, mislio da je ok. E pa nije baš bio. Puno je srao, prebrzo je prelazio preko stvari, ali u mjestu sa gomilom raznih hramova teško se kretati sam. Jednostavno treba znati gdje su, kako se ponašati, što tražiti, što izbjegavati. Dobro da sam imao pun džep sitniša jer je trebalo svako malo izuvati se i plaćati 5-10 rupija ovima koji „čuvaju“ cipele.

Ipak, to što je deda bio klasičan seronja, ne znači da nam tamo nije bilo vanserijski „zabavno“. U jednom trenutku nas je odveo u ashram – mjesto gdje gomila žena živi i moli. Uglavnom se radi o ženama koje su ostale bez muževa i ne mogu se brinuti same za sebe. Hram se onda brine za njih, a one mole po cijele dane. I veli nama naš vodič kako te žene žive od milostinje i mole i da za 5700 rupija možemo dobiti vlastitu mramornu ploču na zidu sa našim imenima i imenima naših obitelji i da će se stotine žena svakodnevno moliti za nas. Velimo mu da nas to ne zanima. Nekoliko puta, jer kao da prvih par puta nije dobro čuo. :)

Onda nas je odveo u neki hram posvećen Krishninim roditeljima, gdje smo za dvadesetak rupija kupili vjenčiće cvijeća kao „offering“. I dovede nas nekom drugom njihovom svećeniku koji nam je kao u par rečenica nešto objasnio, a onda ponovio priču o 5700 rupija i počeo vaditi neku teku da piše imena. I veli mu Sandra „ne, nas to ne zanima“. Ali ovaj ne haje, vrda, okreće olovku, on bi pisao, zinulo mu dupe na pare! :) Kad je vidio da od nas nema kruha, rekao je da je ok, da nema veze, a onda je ispružio ruku i rekao „and donation?“. Dali smo mu 100 rupija, pa nek se puši! :)

Ne moram naglašavati da je naš posjet hramovima vrlo brzo završio nakon toga. Čim su vidjeli da ne mogu od nas izvući pare, izgubili su interes prodavati nam maglu. Vodič je na kraju tražio lovu za svoj „trud“. Dobio je 300 rupija. Nije mu bilo dosta. Gledao je čas mene, čas Sandru, gotovo u nevjerici, čekajući još.

Sandra ga pita jel to ok i veli on: „If you are comfortable with it, it's ok.“

Mi smo rekli da smo „vrlo comfortable“ sa tim i onda je ućutao i odveo nas nazad do auta. :)

Onda mi je sinulo. Ja za njih nisam čovjek, ja sam za njih hodajuća vreća para. Pa što bih ja imao poštovanja prema njima više nego što oni imaju za mene. I onda je tu svatko svoj na svome. I nemate ni najmanju grižnju savjesti kad ih šamarate i kad im ne date  pare koje traže.

Rekao sam da ću za svoj idući posjet Indiji imati jedan papir na kojem će na engleskom i na sanskritu pisati:

„Zdravo!
Moje ime je Mario. Ja sam vrlo bitna osoba i da biste sa mnom razgovarali, morat ćete platiti. Evo cjenika:
- 500 rupija jer ste me uopće zaustavili
- 1000 rupija jer ste pročitali ovu poruku
- 3000 rupija za svako pitanje koje postavite
- 10000 rupija svaki put kad me povučete za rukav“

I samo im to tutnem pod nos i ispružim ruku. Pa da vidim onda kako će da nalijeću. :)

U svakom slučaju, zlata vrijedno iskustvo i prelomna točka kad sve maske padaju. Ja sam za njih vreća para i sa takvim stavom jasno pokazuju svoje nepoštivanje, a zauzvrat ja nemam nikakvih moralnih obaveza poštivati njih. Naravno da nisu svi Indijci takvi, ali ovi koji se na nas natakare se iznenade kakav smo tvrd orah. Pa ne možeš Balkancu tek tako pare izbiti iz džepa. :)

 

16.3. Agra - Akbar's Tomb

Nešto malo izvan Agre nalazi se Akbarova grobnica (da, to je onaj Akbar koji je oformio Fatepuh Sikri), izgrađena u tipičnom miješanom mogulskom stilu, kao i Fatepuh Sikri, od kombinacije crvenog pješčanika i bijelog mramora. Kuriozitet je da je Akbar osobno nadgledao izgradnju, što je rezultiralo upečatljivim spomenikom, sa veličanstvenim ulazom, gotovo veličanstveno kao i sam Taj. S obzirom da nije baš na glavnoj ruti, posjetom dobijate mir od horde turista, a vizualni užitak gotovo jednak onome kad promatrate Taj Mahal.

 

16.4. Taj Mahal

Taj Mahal, taj najrazvikaniji spomenik u Indiji, ujedno i njen turistički zaštitni znak, glavni je razlog svakog posjeta Agri. S obzirom na naše iskustvo s razvikanim turističkim destinacijama – dobili smo ono što smo i očekivali – građevinu iznimne ljepote, opasanu hordama nervoznih ljudi u dugim redovima i jako osiguranje na ulazu. Nema hrane, pića, šibica, mobitele morate isključiti, i slične gluposti. I naravno, na ključnim mjestima horde koje čekaju na rad da se baš tu slikaju.

Sam Taj Mahal je u principu grobnica, mauzolej koji je voljenoj ženi dao sagraditi Šah Jahan, nakon što je ona umrla 1631. u 39. godini rađajući njihovo četrnaesto dijete. Iste godine počela je gradnja mauzoleja koja je trajala nekih 20 ak godina, a graditelji su dovedeni čak iz Europe kako bi izradili predivne cvjetne uzorke od poludragog kamenja, utisnute u mramor ( tzv. pietra dura). Oko izgradnje Taja pletu se mnoge legende, kao ona da je šah, po završetku gradnje, odrubio glavu glavnom arhitektu kako bi ga spriječio da napravi još jedan takav, do one da je imao u planu s druge obale rijeke Yammune sagraditi isti mauzolej za sebe, od crnog mramora. Bilo kako bilo, sahranjen je ispod Taja zajedno sa svojom ženom, a troškovi izrade spomenika doveli su do slabljenja mogulskog carstva. Posljednje godine života proveo je zatočen u Agra fortu, odakle je imao pogled na svoje remek djelo, kojemu se i danas dive milijuni ljudi.

Taj Mahal je, kao što rekoh – najrazvikanije mjesto u Indiji. Tu se slijevaju horde zapadnjaka očekujući, ne znam što. Problem je samo što zapadnjaci mahom očekuju jeftinu zabavu i brza instant očaranja, a to ne ide baš tako.

Da se razumijemo, Taj Mahal je fascinantno zdanje. Stvarno vrijedi stati ispred njega i sagledati ga u svoj njegovoj raskoši. Jedino... To je sve što ćete moći napraviti – sagledati ga. Doživjeti nećete moći baš nešto zbog hordi ljudi okolo i gomile glasova koji govore u isto vrijeme. Nema tišine, nema intime, nemate što osluškivati.

Možda nađete trenutak i kutak da sjednete i nekoliko minuta uživate u tišini i pogledu na Taj na koji se slijeva jutarnje sunce dana koji se upravo rađa. Tih par trenutaka vrijede sve gnjavaže i guranja u hordi ljudi. Možda nećete imati priliku doživjeti ni to od laktova koje vam rulja zabija u zube žureći da vidi tko zna što.

Taj Mahal se otvara u 6 sati ujutro. Mi smo zadnji dan ostavili za posjet i stigli smo tamo dvadesetak minuta prije otvaranja da kupimo kartu. Kad smo ušli u zgradu gdje se kupuju karte, postalo nam je jasno kakav će ovo posjet biti – već tada je tamo bio red od petnaestak metara, dupli, trodupli, ma rulja! :)

Kako je u užem krugu oko Taj Mahala zabranjen promet motornih vozila zbog zaštite spomenika (potpuno besmisleno u okolini u kojoj je smog tako gust da ga možete mazati na kruh umjesto maslaca), jedan kraći komad puta vas voze malim električnim vlakićem. Sve je to uračunato u cijenu karte koja je brutalno skupa za strane turiste i brutalno jeftina za Indijce. Ipak, ako taj novac stvarno ulože u očuvanje Taj Mahala, nije mi žao platiti.

U centralni dio ne možete ići obuveni i cipele ćete predati na čuvanje na za to određenom mjestu. To što ste papreno platili kartu, neće spriječiti tipa tamo da vas traži koju rupiju za čuvanje cipela. Desetak rupija je i više nego dovoljno za sve takve usluge i korisno je u jednom džepu imati smotuljak novčanica od po 10 rupija. Naravno da će vas taj isti tip tražiti lovu i kad vam bude vraćao cipele i naravno da mu je nećete ponovo dati. :)

Kad smo se na kraju vraćali onim istim vlakićem, igrom slučaja smo bili sami. Stigavši natrag, vozač je nešto promrmljao, pružio ruku i pitao:

- „Do you like tips?“
- „Yes, I like tips“, jedva sam dočekao i pružio sam i ja ruku da on meni da lovu.

To ga je toliko zbunilo da se samo mutavo nasmijao i rukovao se sa mnom. „Mene si našo“, smijao sam se u sebi i stavio recku u crnu knjižicu – „uspio sam zbuniti Indijca kome je dupe zinulo na pare“. :)

I scena za kraj: kod jednog od iznimno agresivnih trgovaca sa suvenirima pitamo za cijenu nekog sranja od posudice i tip u kalkulator upiše „1200“. Prvo se čuo prasak smijeha iz mog grla, onda je tip odmah rekao „500! 500!“. A onda se i Sandra opalila smijati i dok smo izlazili van držeći se za trbuhe od smijeha ovaj je za nama vikao“how much you give?“ :) Točno se vidi da tu dolazi gomila klasičnih turista koje u Taj Mahal dovedu agencije i koji u biti i ne vide Indiju, ne znaju koliko nešto košta i, općenito, su kao pali s Marsa. Jedino takvima ovi lešinari mogu uvaliti kamen sapunjaru umjesto mramora za 1200 rupija.

 

16.5. Agra Fort

Agra fort je velika i impresivna palača - kompleks koju ja sagradio Akbar, prvo kao vojnu utvrdu, a potom i palaču iz koje je vladao čitavim svojim carstvom. Kao i sve ostale palače koje smo do sad vidjeli sastoji se od nekoliko navodnjavanih vrtova, palača i paviljona, koji su izrađeni kao i Taj uglavnom od bijelog mramora i crvenog pješčenjaka. Dio palače koji je sagradio Akbarov unuk Jahan, i koji je bio njegova privatna rezidencija, uređen je u istom stilu kao i Taj Mahal.

Ovo je ujedno zadnje zdanje koje smo posjetili na ovom našem putovanju i na kraju smo u miru sjedili na jednoj terasi unutar utvrde, gledali sve te ljude koji se vrzmaju oko nas i slagali dojmove. Oboje smo zaključili da je indija zemlja za pet! Načeli smo samo njen mali dio i definitivno ćemo doći po još. Vlak je za Delhi je uskoro kretao – trebalo je nešto pojesti, oprostiti se sa našim simpatičnim vozačem i stići na kolodvor.

 

17. Zadnja večera u New Delhiju i putovanje natrag

Zadnja vožnja vlakom iz Agre u New Delhi. Ponovo „class 2 sleeper“. Dok smo čekali vlak na kolodvoru u Agri koji je nestvarno prljav i odiše skrivenim namjerama lokalnih prosjaka, gledali smo oko sebe ne vjerujući sami sebi gdje smo. Kolodvor nije veći od onog u Zagrebu, ali veličina nije ono što izaziva čitav vrtlog emocija.

Ako ste gledali „Slumdog Millionaire“, sjetit ćete se djece koja žive u napuštenim zgradama i prose za život i za svoje gazde. Ovdje smo vidjeli takvu djecu koja su spavala na krovu kioska na kolodvoru. Bilo ih je 5-6 po grupi i treba ih držati na oku cijelo vrijeme. Kad vam jedan od njih mune torbicu i počne trčati, malo je vjerojatno da ćete biti brži, vještiji i motiviraniji od njega i da ćete ga juriti ispod zasranih vagona gdje se vrlo brzo mogu provući.

Kupujemo si kolu (koju inače nikad ne pijemo, ali navodno je dobra kao dezinfekcijsko sredstvo za probavni sustav) i gledamo oko sebe taj cirkus. Vjetar nosi stare novine i smeće na sve strane, po kolodvoru preko pruge skaču štakori veličine male djece i nitko se oko toga ne uzbuđuje. Jedan mladi Indijac u potkošulji čuči uz peron i pere zube, pljujući pjenastu zubnu pastu dole na tračnice. Pored njega stoji zapadnjak i šatro kriomice ga fotka mrcinom od SLR-a. Mi toliko guštamo u ovim bizarnostima, da mi ni na kraj pameti nije bilo vaditi fotoaparat. Ovo se ionako ne može kvalitetno poslikati na brzinu. Treba doživjeti! Treba preživjeti! :)

Još vrijedi napomenuti da sam na kolodvoru u Agri morao koristiti usluge javnog indijskog wc-a. Ne znam da li sam mogao izabrati gore mjesto, ali nužda ne pita. :) Kako je bilo? Paaa, kako da kažem... Nakon što preživite onaj čučavac, čučavac u Staroj Savi izgleda kao da iz njega možete jesti tortilje golim rukama. :)

Naš vlak je malo kasnio, ali ništa dramatično. Vrlo brzo smo se uvalili u svoje, već korištene, ležajeve u spavaćim kolima samo poravnavši izgužvanu posteljinu i uživali u zadnjem putovanju za Delhi. Problem sa tim vlakovima je što su prozori mali i nisu dostupni sa gornjih ležajeva pa u biti pojma nemate kuda vas voze niti gdje se nalazite. Dobra stvar je što ste tako prisiljeni razviti nekakvu konverzaciju sa lokalnim putnicima. Za Delhi nismo ni trebali previše pitati – u jednom trenutku je u vagon počeo ulaziti teški zagađeni zrak opakog mirisa – prilazili smo New Delhiju. :)

Kad smo stigli, već je padao mrak. Prepaid taksi  ovaj put nismo našli, ali smo se bez problema dogovorili sa rikšarom da nas vozi do hotela.

„Chandni Chowk, hotel Tara Palace, i nemoj da vrdaš! Mi smo ovdje već bili puno puta“ – rikšar je slušao bez pogovora.

Još sam ga navodio gdje da skrene pred samim hotelom. Da mu slučajno ne padne na pamet da smo mi tamo neki mutavi zeleni turisti koji su tek stigli u Indiju.

Indija je za nas bila svojevrsni test. Rekli smo – ako preživimo Indiju, možemo na mjesec!

- Možemo li?
- Naravno da možemo!
- Hoćemo li?
- Ček, da dođe na red! ;)

Kad smo nakon tri ipol tjedna iz vruće Indije sletjeli u hladni Zagreb, prvo što mi je prošlo kroz glavu kad sam udahnuo zrak na suncem okupanom Plesu je bilo: „Koji čisti zrak!“. Prvo što sam napravio kad sam došao u stan je ispijanje vode direktno iz pipe – nešto zbog čega bi u Indiji vjerojatno završio u bolnici. Ma što se nama nekad činilo, u usporedbi sa većinom ljudi na ovm svijetu, živimo odlične živote, imamo tako puno toga, pijemo čistu vodu, dišemo čist zrak... Imamo puno više nego većina ljudi na ovom planetu.

Na ovom putovanju se ponovo pokazala ona relativnost vremena – bili smo na putu tek nešto više od tri tjedna, a doživjeli smo toliko toga kao da smo otišli od kuće prije godinu dana. Nepal i Indija – dvije zemlje koje toliko ispunjavaju da sam imao osjećaj da sam bio na dva odvojena putovanja.

Upoznao sam toliko dobrih ljudi i neke manje dobre, ali nitko nije bio agresivan. Nikome ništa nisam zamjerio, pa ni onim prevarantima iz Mathure. Svi oni samo pokušavaju preživjeti u zemlji koja ima 1.18 milijardi ljudi i prosječnu gustoću naseljenosti od skoro 400 stanovnika po kvadratnom kilometru.

Upoznao sam mirne Nepalce koji stoički trpe neimaštinu, a žive sretnije nego mnogi zapadnjaci. Vidio sam Himalaju, hodao sam po Himalaji, spavao sam na Himalaji... To su mi oduvijek bile mitske planine. Na stolu imam mali kamen sa Annapurne, moj najdraži suvenir sa ovog putovanja.
Upoznao sam budiste koji su me očarali svojom mirnoćom i nenametljivošću. Za razliku od hinduističkih svećenika koji su nas probali oderati za lovu, budisti ne traže ništa. U njihovoj jednostavnosti sam pronašao više duhovnosti nego u razvikanim hramovima zapada.

Ovo putovanje je za  mene bilo putovanje života. Nisam znao da će tako biti, jednostavno se dogodilo. Grom iz vedra neba, sudar svjetova, kultura, civilizacija, sustava vrijednosti... Ima nešto neizrecivo, nešto bezvremenski što vam se ureže u dušu kad se najmanje nadate i tamo ostane. Nešto što se ne može kupiti novcem. Nešto što vam drži osmjeh na licu na dekadentnom zapadu jer vidite stvari kroz drugačiju prizmu. Kao da vam skinu sivi veo ispred očiju i vidite tako jasno stvari koje prije niste ni primjećivali.

Nakon snijegom pokrivenih vrhova Himalaje gdje ste sami sa sobom, vrijedi posjetiti vrevu velikih indijskih gradova. Nakon božanski čistog zraka, onjušiti otrovni smrad New Delhija. Kontrast na kontrast, smrad na miris, spokoj na nemir... U uzburkanom moru mirisa, okusa, emocija, razmišljanja, strahova i nadanja možda otkrijete još nešto što niste ni znali da imate.

Indija je tamo. Nekoliko sati od vašeg toplog doma. Zov Nepala je jak i, ako ne pazite, tko zna u kojem planinskom masivu velike Himalaje se možete uskoro naći.

Samo, pazite! Možda se kući vratite promijenjeni! ;)