Bečki polumaraton

Written on 19 Travanj 2009.

Bečki maraton: 30000 trkača i 300000 gledatelja (ne, nisam greškom napisao koju nulu viška)! Možete li zamisliti 30000 ljudi na startu? Svu tu silnu organizacijsku mašineriju, sve te silne noge kako tabanaju ulicama Beča... Ja nisam mogao.

Kako mi se ove godine ukazala prilika da odem na Bečki maraton i otrčim svoj drugi po redu polumaraton (puni maratoni će sačekati još neko dulje vrijeme jer ja sam još mali :)), odlučio sam ne propustiti tu priliku, ako ništa drugo, a ono da vidim sve te silne ljude oko sebe.

Nevjerojatno, ali istinito, organizacija puta je išla preko VIPneta u sklopu Mobikom Austria grupe i moje je bilo samo da trčim, a za ostalo su se oni brinuli. Skoro za sve... Naime, ja sam u cijelu priču ušao mimo svih rokova i zbog toga sam prijavu radio mimo grupe, pa me je čekala osobna registracija dan prije utrke, što mi i nije teško palo jer sam živo htio vidjeti registracijski pult utrke na kojoj starta skoro 30000 ljudi.

Odmah sam se sjetio većine biciklističkih utrka u Hrvatskoj na kojima je totalni pičvajz čim se prijavi više od 100 ljudi. Po toj logici bi se ovdje regstracija trebala raditi unutar mjesec dana. S obzirom da se registracija za sve sudionike radila dan prije same utrke, vrijedilo se malo pomučiti pa vidjeti iz prve ruke kako to izgleda.

U Beč stižemo u subotu u ranim popodnevnim satima. Nakon malo lunjanja i traženja Expo kompleksa (nešto kao naš Velesajam u Zagrebu), došli smo i do reigistracijskog pulta. Bolje rečeno, cijelog paviljona. Unutra je bilo cijelo čudo ljudi i izlagača sportske opreme, ali nije bilo stampeda, niti beskrajnih redova za registraciju. Kad sam stigao do prvog registracijskog pulta, shvatio sam i zašto: do bola precizna organizacija, brzo i točno osoblje koje je rješavalo cijelu registraciju, redovi formirani po startnim brojevima... Sve skupa sam tu čekao 3-4 minute. I trebala je cijela minuta da budem registriran. Zatim sam jednako brzo obavlao i ostale registracijske točke: iznajmljivanje čipa, preuzimanje torbi sa drangulijama (upute, reklamne i ine brošure, čokoladice, voda, sok, pasta za zube, mali gel za tuširiranje, spužva...) i majice. O spužvi postoji posebna priča, ali o tome kasnije. :)

Uglavnom, trebalo mi je desetak minuta da sve to riješim i bio sam spreman za sutrašnju utrku. Što bi Topalovići rekli: "Alaj ga opraviše, svaka im čast!" :)

Unutar paviljona je bilo cijelo čudo prodavača sportske opreme sa svakakvim drangulijama: Asics, Mizuno, Salomon, Reebok... Rekli su mi da su tu uvijek cijene dosta snižene, a ja sam trebao nove patike za trčanje, pa sam još škicnuo Asics štand... I imali su sve modele, sve što ti padne na pamet. Ali isto tako imali su i cijene da padneš na dupe! Ja Asics za 120-160 eura mogu kupiti bilo gdje, tako da je nabavka mojih novih trkaljki ostala za neku drugu priliku.

Ostatak dana je svatko iskoristio na svoj način. Većina je popodne otišla na "pasta carbo loading party" dobrodošlice, neki su otišli van piti (i istraživati sutrašnju trasu po mraku, biće :)), a ja sam u sobi bacio jednu dremku prije spavanja. :)

Tako sam drugo jutro nešto prije 5 bio odmoran, veseo i čio. Bili smo u nekom fensi šmensi hotelu koji se fura na secesiju pa sam u udobnom i dovoljno tvrdom krevetu uz reprodukciju Gustava Klimta iznad glave spavao ko beba.

Nakon buđenja, doručak, pa lješkarenje do pola sedam, zatim, tuš, istezanje i oblačenje. MP3 player sam ostavio u torbi jer sam htio upijati sve te zvukove oko sebe. Nekako mi se činilo da mi na ovakvoj jednoj manifestaciji ne može biti dosadno.Dok je vani svitalo, gledao sam kako se nebo ukazuje čisto kao suza - ipak će biti lijepo vrijeme. Za vikend su najavili mjestimično kišovito vrijeme, ali je kiša ovaj puta odlučila spustiti se niže prema Sloveniji i Hrvatskoj, a Beč se probudio okupan suncem. Očekivalo se do 25 stupnjeva po danu.

Od hotela do starta smo stigli metroom. Mi i gomila drugih trkača. Cijeli centar grada je bio u blokadi zbog maratona i čini se da nikome to nije previše smetalo. Interesantno je da su sve te silne ograde po trasi maratona postavljali kasno pred večer ili po noći jer dan prije, dok smo mi tražili prijave, ulice su još bile otvorene. Kad smo danas izašli iz metroa, obreli smo se na startnoj liniji, bolje rečeno, na startnom poligonu. Gledali smo odozgo cijelo more ljudi koji su se spremali za start. Zastrašujuća gomila, a opet se činila tek kao 3000 ljudi, a ne desetak puta više. Beč stvarno ima široke ulice u kojima se tolika gomila može stopiti s okolinom.

I opet sam bio ugodno iznenađen organizacijom. Sve je bilo kao po špagi, a opet bez žurbe i strke. Kod registracije sam dobio vreću sa mojim startnim brojem u koju sam mogao staviti odjeću koja će mi trebati nakon utrke i predati organizatoru. Ta vreća bi me čekala na cilju.Već sam si bio spremio stvari zatuširanje i "civilnu" odjeću, ali je na kraju nisam odnio na start jer nam je hotel bio 15 minuta od cilja, pa smo se mogli tamo istuširati nakon utrke.

Za piš-pauzu u zadnji čas organizatori su postavili portabl pisoare - jednostavan i krajnje koristan izum: pregrade u obliku slova X sa 4 rupe gdje se moglo olakšati na brzaka. Ako ste žena ili trebate nešto "žešće" olakšavanje, ipak ste morali potražiti neki od kemijskih WC-a.

Svoje startne blokove smo našli bez problema. Nitko nije kontrolirao gdje ste stali, al nikome nije ni bilo u interesu da se gura na startu.Vrijeme se mjerilo chipom i vaš start se mjeri od trenutka kad pređete startnu liniju (u mom slučaju to je bilo više od 8 minuta od službenog početka utrke). Osim toga, ako stanete pored puno bržih od sebe, vrlo vjerojatno će vas povući tempom koji nećete moći izdržati i u cilj biste mogli hodajući.

Poseban je osjećaj bio stajati na startu i gledati more glava ispred sebe dok su na razglasu puštali bečke valcere. Iako je nekakav pištolj označio službeni start cijele utrke, preko startne linije su puštali blok po blok, tako da je trebalo neko vrijeme dok smo mi došli na red. Dok sam stajao i gledao daleko ispred sebe kako poskakuju glave, prelaze starnu liniju i napreduju prema velikom visećem mostu (poznati most koji je jedan od najčešćih motiva na fotografijama sa bečkog maratona), osjećao sam žmarce kako mi mile niz vrat. To je bilo to. Razmišljao sam kako da krenem. Odlučio sam ekperimentirati i početi sa tempom 4:50 i pulsom na laktatnom pragu. Visinski profil je pokazivao da se nakon prvih 10 km teren cijelo vrijeme lagano penje. Tu sam očekivao sporiji tempo, ciljao sam na 5:00 ako je moguće. To je bio nekakav plan. Izvedba je ovisila o tome kako će mi ići.

Kad sam napokon prešao startnu liniju, tempo nisam mogao odmah dići na onaj koji sam planirao. Trebalo je nekoliko minuta. Prvi kilometar je oko mene bila velika gužva i, iako sam prelazio ljude cijelo vrijeme, još uvijek sam bio ispod željenog tempa. Tek nakon prvog kilometra sam se ustalio na 4:40 - 4:50 i to sam držao. Spor start je bio dobar jer sam se stigao malo zagrijati, ali sam ponovo ožednio od svog silnog čekanja, tako da sam (iako sam zadnjih dana i uoči utrke pio dosta tekućine) startao dosta suhih usta. Prva greška! Pišem za idući put "na startu imati pola litre vode i piti pomalo dok se čeka".

Okrepne stanice su postavili na svakih 5 km. Radije bih da su na svaka 3, ali što se može. Naravno da se od savskog polumaratona nisam pobrinuo da napravim dio dugih treninga uz unos neke tekućine i da vidim koliko mi probavni sustav može podnijeti i na kojem tempu. I naravno da si nisam nabavio onaj pojas za bočice i gelove. Gledao sam oko sebe ljude koji su to imali i zavidio im. Domaća zadaća - nula bodova.

Na okrepnim stanicama je bila gužva. Bile su odlično označene, ali je bila gužva. Tu sam i skužio čemu služe spužve koje smo dobili. Prije pitke vode, bile su kadice sa vodom za močenje spužvi. Onda se tako mokrom spužvom hladite po potiljku, stavite je između glave i kape ili kako već. Ja sam svoju ostavio u hotelu jer mi nije bilo jasno koji vrag su mi dali spužvicu za suđe sa onim drangulijama. :)

Postajalo je toplo, pa vruće... Prvih 10 kilometara prolazi bez iznenađenja, tempo je u željenim okvirima. Onda dolazi taj tzv uspon. Kažem tzv jer izgleda sve kao da je ravno, ali puls i napor rastu pri istom tempu. Koliko sam vidio na karti, teren se lagano penje skoro do cilja. Tu pokušavam držati ciljanih 5:00, ali mi ne ide. Ili mi puls ode previsoko, aili me netko u gužvi omete pa moram usporiti dok nađem otvor u masi ljudi da ga pređem... Slijedećih 5 km još vučem, a onda padam na 5:30. Ovdje opet dolazimo do problema dehidracije. Nikako mi ne odgovara onaj raspored okrepnih stanica. Pišem na listu: "nema na slijedeći polumaraton bez pojasa za bočice i gelove". Pišem i treću stvar: "od slijedećeg tjedna počinju brdski treninzi".

Realno gledajući, dio trase koji se kao penje nije nikakav uspon. Penje se tek da se može reći da nije ravno. Ali kad dođete tamo nepripremljeni za bilo kakve uspone i dehidrirani, imate problem. Cijelo vrijeme je oko nas puno gledatelja, na dosta mjesta su postavljeni zvučnici iz kojih praši svakojaka muzika koja bodri trkače, a negdje na 13. kilometru su bili neki Afrikanci koji su udarali neki svoj ritam i povikivali uz njega. Definitivno moj favorit za dizanje morala!To je prava muzička podloga za utrke!

Svaki slijedeći kilometar se trudim držati makar 5:15, nekad uspijem, nekad ne, gubim vrijeme na okrepnim stanicama dok u gužvi pokušavam uhvatiti čašu s vodom.. E nećemo više tako.

Negdje oko 18. km osjećam kako su mi natkoljenice tvrde. Do kraja sam samo čekao da me počnu hvatati grčevi, ali, na moje iznenađenje, to se nije dogodilo. Samo su mi noge odrvenile od silnog udaranja po asfaltu, i to samo kvadricepsi, dok su listovii sve ostalo ostali čisto normalni. Da su me počeli hvatati grčevi, vjerojatno bih morao stati i dio puta hodati. Ovako sam išao, slonovskim tempom, ali sam išao.

Eksperiment sa 4:50 je pokazao da takav tempo ne mogu držati 21 km. Da je cijela trasa bila ravna ko tepsija i da sam uzimao dovoljno tekućine u svojim intervalima, možda bih i mogao. To ostaje da se provjeri neki drugi put. Sada sam bio tu gdje sam bio - nadomak cilja sa drvenim nogama. :)

Zadnji kilometar je blagi spust i tu puštam kočnicu, a u ciljnoj ravnini stišćem da vidim koliko ih mogu preći prije cilja i da li ću u cilj ući sa grčevima s obzirom da ih čekam zadnja 3 km. :) Moram priznati da ono navijanje sve te silne gomile sa strane ponese čovjeka. Stvarno ti da onaj zadnji šut pred ciljem. I u cilj sam ušao dobro, noge su me mogle nositi, možda ne brzo koliko sam originalno planirao, ali dovoljno brzo da u ciljnoj ravnini pređem fini broj trkača.

U cilj ulazim sa vremenom 1:50:15 (prosjek 11,48 km/h, odnosno 5:13 min/km), oko 2 minute lošije nego na savskom polumaratonu. Grčevi me nisu uhvatili, ali ni vrijeme nisam popravio. Međutim, to je sad bilo najmanje bitno. Bitno je bilo biti dio ove velike manifestacije i istrčati polumaraton u komadu i bez ozljeda. I, naravno, naučiti nešto za slijedeći put.

Nakon cilja dolazimo u nekakav ograđeni dio gdje do izražaja ponovo dolazi odlična organizacija. Najprije pultovi sa bocama vode, pa nakon toga vrećice sa hranom, a na izlazu dvadesetak curica koje su dijelile medalje. Svatko je dobio jednu. Nikad prije nisam dobio medalju za bilo što. :)

Nakon što sam u tom toru popio litru vode i napravio prvo istezanje, preuzeo sam vrećicu sa hranom, okačili su mi medalju oko vrata i izašao sam van. Našao sam se s druge strane ciljne ravnice, među navijačima i šatorima. Jedan od njih je bio Mobilkom šator gdje smo imali osiguranu neku hranu pa sam tu pojeo malo tijesta i sačekao ostale. Dok sam ga tražio, vidio sam gomilu stolova za masažu i isto toliko masera i maserki. Iako bih rado probao, nije mi se u tom trenutku čekalo u redu za masažu, ali ovo je još jedna hvale vrijedna gesta od strane organizatora.

Kasnije, dok smo hodali prema hotelu, gledali smo kako maratonci ulaze u cilj. Jednog dana i ja ću tako. Jednog dana, da. Ali ne u skorije vrijeme. :)

Na bečki maraton dolaze jaki momci, pogotovo otkako se nagradni fond povećao. Već godinama na vrhu vladaju Kenijci, a rekord bečkog maratona je postavljen 2008 godine i iznosi 2:07:38. Ako slijedeće godine stignem na vrijeme, nadam se da ću imati priliku vidjeti ulazak prvog maratonca u cilj. Htio bih uživo vidjeti zvijer koja je u stanju maraton pretrčati za 2 sata i sitno i još sprintati u cilj.

Bečki maraton je odlična manifestacija i ako budete imali priliku, obavezno otiđite otrčati malo po ulicama Beča uz zvuke valcera.
Službeni web site: http://www.vienna-marathon.com/

Dok mi ne stignu fotke od ostalih, evo par komada napravljenih telefonom, da ne ostane sve samo na suhim riječima. :)

View the embedded image gallery online at:
https://strsljen.org/trcanje/237-beki-polumaraton#sigProId0e615f40cc