5. savski polumaraton

Savski polumaraton mi je nekako drag jer je upravo prvi savski polumaraton 2009 godine bio i moj prvi otrčani polumaraton u životu. Prošle godine nisam ga mogao trčati zbog LongCycle natjecanja u  Pisarovini koje se održavalo, a tako bi bilo i ove godine da nam se snijeg nije ispriječio na putu što je termin savskog polumaratona pomjerilo sa 24.2. na 10.3.

10.3 2013 je ujedno i jubilarac: dvadeset godina otkako je jedan petnaestogodišnjak stao u Banjaluci u izbjeglički konvoj i uputio se na sjever. Nije daleko dobacio (još :)), ali danas je puno bolji dan nego te 1993 godine, bez obzira na prognozu.

A prognoza je bila... Potop. :)

Nakon svih onih snjegova ove zime, danas je bio topao dan, samo se očekivala najveća kišurina oko podneva. Uz start utrke u 11 sati, to je značilo mokar prvi i jako mokar drugi dio. S obzirom na porast temperature, nije to bilo nešto oko čega se trebalo uzrujavati.

Osim toga, današnji polumaraton je ionako bio samo tempo trening. Niti sam trenirao za polumaraton ove zime, a ujedno sam imao ravno 0km trčanja mimo asfalta. Nisam očekivao ništa spektakularno, samo sam mozgao o nekom ciljanom tempu koji bi mi bio prikladan u ovom trenutku. I trebalo je uzeti u kalkulaciju natjecanje u Pisarovini prije dva tjedna, te 41km u duljini od prošlog vikenda. Nakupi se toga kad počnete zbrajati. :)

U svakom slučaju, očekivao sam umorne noge. Na kraju sam se ipak odlučio za 4:30-4:40, s tim da krenem malo sporije pa ubrzam nakon 5km. To je bio, kao, plan, ali planirao sam mijenjati kako se bude razvijala situacija na terenu.

Startali smo uz nula kapi kiše što je bilo pravo čudo s obzirom na prognozu i vrijeme koje je visilo. Već sam se spremio da ću ubrzo biti mokar do gole kože, pa sam zato startao u kratkom. Ugodnije je biti mokar kad vam se za ruke i noge ne lijepi zimska odjeća.

Gazili smo kilometre, prvih pet je prošlo kao jedan. Kiša nije padala, a  osjećaj je bio dobar. Nije mi bilo hladno. Oko šestog kilometra je malo zarosilo pa stalo. Sve pod kontrolom. Samo je tu počelo klizanje po blatu. Naime, nasip je od silne vodurine od prije bio natopljen, a ja sam imao samo jedne patike za trčanje (one ljetne, za cestu) i klizao sam se ko pijani pingvin. Ode trkački korak u smokve!

U takvim uvjetima sam kod Jankomirskog mosta shvatio da nije realno da ću spuštati na 4:30, niti mi se trgalo da to po svaku cijenu postignem. Trening je trening, radio sam po osjećaju. Teren je ionako gnjecav, trčim ko pačja škola, čemu forsirati. Svaki put kad sam bio u položaju da se odrazim od podloge, malo mi je stopalo proklizalo prema natrag. Idealno da se izgubi najbolji moment za odraz i dobar dio snage.

Pa sam guslao svoje kako je išlo. Bitno mi je bilo držati planirani intenzitet. Sve do kraja mi je bilo jednako teško, nisam osjećao da mi je svega dosta zadnja tri kilometra, ali mi je bio pun nježnik blata i klizanja. To je istina i  zbog tog sam jedva čekao da završim pa da prestanem glumiti patku. Na kraju sam ušao u cilj sa vremenom 1:42:15h (tempo: 4:51 min/km). Ne samo da nas kiša nije oprala nego je popodne krenulo i razvedravanje. Toliko o potopu. :)

Gledajući unatrag, drago mi je da ove zime nisam jahao po tom nasipu. Već mi se prije odbilo o glavu treniranje po mekanom terenu i utrkivanje po asfaltu i nisam htio to ponoviti. Asfalt je mama! :)

Danas je na 5km startala i Sandra. I otrčala je za lijepih 26:10min (tempo: 5:14 min/km). Njena prva utrka je bila novogodišnjih 5km na nasipu. Mislim da joj je onda tempo bio oko 5:40 i uz puno više patnje nego danas. Trinaesta žena ukupno i treća u kategoriji (tj bila bi da su stvarno imali kategoriju Ž35 :)), ali prije svega - zadovoljna. Sama je sebe ugodno iznenadila s obzirom da je trčala bez ikakvog orjentira o vremenu i tempu. A i trener je ponosan. Da čika bona. ;)

Što reći nego: jako lijep dan unatoč prognozi. Do slijedećeg puta, tatatatira! :)

• report i fotke: 3sporta