S druge strane rake

Danas neću reći puno. Najradije bih da ne moram reći ništa, da ne postoji, da ne znam...

Jednom davno, prije puno eona, bili su dječaci u konc logoru koji je bio sakriven, duboko ispod slojeva tzv građanstva. Taj logor nikad neće biti zapisan u arhivama. On i hiljade drugih.. ne postoje, nikad se nisu desili. Postoje samo u sjećanjima onih koji su se zatekli s druge strane noža i žice.

A dječaci... Bili su samo jedni od mnogih. Stotine i hiljade ih je bilo prije njih, isto toliko nakon njih.

U jednom gradu, u jednom logoru, u jednom društvu zombija i ubojica... Živjeli su ti dječaci... Iza njih su ostala pisma, tragovi noktiju na zidu, otisci stopala u friškom betonu rova za strijeljanje...

Danas neki odrasli ljudi sjede i gledaju u to isto nebo. Jedan izvuče slamku sjećanja, drugi podiže pogled, a onda se sruči cijeli stog...

. . .

Prava tragedija nije što se sve to dogodilo. Prava ljudska tragedija je što se dešava i u ovom trenutku.

Ovo je jedno pronađeno pismo.