Ich sehe was, was du nicht siehst
(Wenn du deine Augen schließt)
Ich sehe was, was du nicht siehst
(Wenn du vor mir niederkniest)
Ich sehe was, was du nicht siehst
(Wenn du mich mit dem Mund berührst)
Ich sehe was, das siehst du nie

-- Rammstein - Moskau --

 q

 

Sjedio sam sinoć… Jadan, da jadniji ne mogu biti. Oko mene se svijet smije, ja ne vidim. Išao sam raditi trening i nisam ga mogao napraviti. Trčao sam, vukao sam se ko krava, pao mi je šećer, nisam imao atoma snage u nogama… Iziritiranog želuca... Mučio sam se 40 minuta, a onda sam prekinuo.

Nevjerojatno koliko tako jedna banalna stvar može pogoditi čovjeka. Ništa ne pomaže činjenica da se ovo dešava s razlogom, da to nije neuobičajeno, da se to ovih dana i očekuje…  Baš ništa.

Sjedim i čini mi se da sam beskoristan, da ne zaslužujem da jedem, pijem, dišem…   Onako… Osjećao sam se ko govno. Nekakav zemljotres je zaljuljao zgradu oko pola 9 navečer. Nije me to dirnulo ni najmanje. Ni na tren. A prije sam se užasavao zemljotresa…

Pokupio sam se spavati. Na skali životne energije od 1 do 5 imao sam čistu nulu.

 

Jutros sam ustao u pola 5 i slušao kako vjetar trese plastičnu roletu na prozoru. Vani je bio 1 stupanj i puhao je jak sjeveroistočnjak. Gadno vrijeme, ali bar je bilo suho. Pojeo sam svoju kombinaciju ptičje hrane, udario se kofeinom i medom, polako se obukao i napumpao gume na biciklu. Vrijeme je za drugu rundu: ja protiv sebe samog. Uopće nije bilo pitanje da li da idem ili ne. Nikakvo zadovoljstvo mi ne bi pružilo da ostanem ležati u toploj sobi.

Sat ipol tjeranja po jakom vjetru, malo u leđa, malo u prsa, malo bočno… Bez obzira na potkapu, uhvatio sam bol u jagodičnoj kosti  s desne strane. Ovaj sjeverac je probijao do kosti. Sat ipol trganja po vjetru… Ima nešto dobro u fizičkoj boli, u nastojanju da se preživi, nadvlada… Svakim idućim trenutkom sam bio sve dalje od početka i sve bliže cilju… Sekunde su kapale polako… Sunce nije izašlo. Osvanuo je tmuran i hladan dan. Sekunde su prolazile, slušao sam fijukanje vjetra i zujanje lanca… Zujanje lanca me je smirivalo. Zadnjih pola sata… Zadnjih 15 minuta… Gotovo!

Nema boljeg osjećaja nakon teškog treninga nego kad tijelo može još. Kad ga izbatinate pošteno, a u njemu ima snage za još koju rundu. Ma kako bili umorni, tada lebdite, lagani ste ko pero. A onda navale hormoni sreće i obuzme vas osjećaj zadovoljstva koji ništa na svijetu ne može zasjeniti! I uhvatite se da se cerekate blesavo i, još obučeni ko pingvin, radite sklekove na sred sobe ispred vlastitog bicikla koji bi vam svašta rekao samo da je u stanju pričati. :) I ne znate kud bi sa sobom od zadovoljstva, zemljotres kao prirodni fenomen je nula u usporedbi sa zemljotresom koji trese um i tijelo u ovakvim trenucima!

I ta droga vas drži satima. I idete na posao, gledate ljude oko sebe, sive, nezanimljive, jednolične…  I samo klize oko vašeg svijeta, ništa lošeg ne može unutra. Iscrpljeni, a opet puni elana i snage. Puni volje za životom. I smijete se iznutra. I taj tren ste svjesni da ste upravo pobijedili samog sebe. Da ste na trenutak probili granice svog tijela i uma, otišli mrvicu dalje nego što ste bili jučer. I vi imate kontrolu.

Sutra ćete možda opet sjediti u totalnoj depresiji jer to niste uspjeli napraviti, jer vas je pobijedio onaj „ja“ od dan prije, jer ste se vratili slomljeni, a niste postigli cilj… Ali danas… Danas je život lijep! :)


strsljen login logout