Osmi Kamnik Maraton

Za one koji žele znati više, tu je i KML

Dvije države, 130km, 3 brda, 2000m uspona. Zvuči zanimljivo? I jeste. :)

Kamnik maraton je jedan od onih dragulja koji ostaju skriveni godinama nakon što ih poneko oko nas otrkije. Jer, ma koliko ja trubio o njemu, i dalje je na startu ove odlične utrke premalo ljudi iz Hrvatske. Jednima se ne da, drugi gledaju samo HBSov nadrikalendar, treći bi se pičili da im ne uđe...

Zadnji put sam u Kamniku bio 2010 godine. I vozio sam neloših 4:41h. Od onda je prošlo nekoliko eona i danas sam ponovo bio tu. Sve je drugačije, a opet, sve je isto.

Start je bio točan, organizacija uredna, kao i uvijek. Iako su najavljivali prolaznu kišu u rano popodne, to se danas nije dogodilo. Bilo je vruće od starta do cilja.

Na prvom, ravnom, dijelu, primijetio sam da sam možda išao malo prejako. Nekad je teško uhvatiti dobar ritam u grupama koje to nisu, među ljudima koji se ne znaju voziti u grupi, ne razumiju što je to peleton, nikad nisu čuli za davanje smjena i samo se šlepaju za nekim koliko mogu. Ma koliko se ja odlučio voziti sam, teško je ne naći se u nekoj od gomila, a skokovi iz grupe u grupu su naporni i previše iscrpljuju. Danas sam se napreskakivao grupa i grupa. Tih prvih 43km ravnice me uvijek najviše našpanaju. Još i ne dođem do brda, a već duša u nosu.

Na prvom brdu sam nakon prvog kilometra uspio uhvatiti ritam. Osjetio sam u nogama da sam ravni dio išao prejako, ali nisam još znao koje će posljedice tog jurcanja biti. Po putu ćaskam sa jednim Slovencom iz Kranja. Simpatičan neki lik. Na vrhu brda miješam izotonik, okrećem dole preko granice u nizinu i Austriju. Treba se malo nadisati zraka prije Pavličevog sedla.

Bit ću iskren: nikad mi dosad nije bilo toliko teško penjati Pavličevo sedlo. Ovo je bilo 5km agonije. Da ne spominjem da su mi se počeli javljati grčevi u kvadrima koje sam smirio magnezijom u prahu, ali nisam si sad mogao priuštiti da odvezem ovaj uspon na nogama, a iz sica mi je kadenca bila ispod 40. Tragedija. A opet... Dan je bio lijep, kotači se okreću... Nisam imao razlog da se bunim.

Razmišljao sam u kojoj formi sam bio 2007. 230km, 4600m uspona za 10 sati. Deset sati, bez vađenja. I bilo mi je lakše nego ovdje sada na 5km i pišljivih 10% uspona. Forma je nježno biće i treba se njegovati. Dobra stvar je da brzo zaboravlja pa će i da se vrati kad je prestanem abjuzati. Ima vremena. Trenutno imam puno bitnijih stvari u životu kojima se veselim.

Na spustu sa Pavličeva sedla i kroz Logarsku dolinu sam napokon uživao u malo mira. Pasalo mi je da vozim sam. Pred kraj tog zadnjeg ravnog dijela me je stigla jedna grupa biciklista pa smo se malo vozili zajedno. Probao sam ih  organizirati da daju smjene, ali nije im to pasalo. Dvojica su bila raspoložena, a ostalih 15 bi se samo šlepali. Nije mi bilo teško otkačiti se od njih pod brdom.

Na zadnje brdo sam išao, ali mi nije bilo lako. Grčevi su me ponovo čapili. Već sam marnuo dva magnezij praška i više nisam imao. Dodatno, sunce me je rasturalo. Nisam nikad dosad osjetio ovakav udar sunca (kasnije će se ispostaviti da je ono što me je stvarno mučilo bila upala usne šupljine i desni muških proporcija).

Usput sam vidio jednog domaćina kako nudi boce hladne vode. Sasuo sam si jednu po glavi. Da nije bilo toga, mislim da bih se negdje obesvijestio. Ponavljam, mislio sam da je sunce primarni razlog mojih boljki, a kasnije popodne se pokazalo da sam zaradio uznapredovalu upalu zuba, zubnog mesa i pola desnog lica. S obzirom na sve, odlično sam prošao.

Na Črnivcu sam vidio sam mi je već tu vrijeme 4:52. Nisam brz. Slijedi zadnji spust na kojem sam uživao, ali sam ulazak u Kamnik (zadnjih 5km) je prošao u prometu među automobilima jer je cesta već bila puštena u promet.

U cilj ulazim sa vremenom 5:16:37 i prosječnom brzinom od skromnih 25.4 km/h. Ipak, nema tog problema koji ne nestaje kao rukom odnešen kad vas na cilju dočeka obitelj koja maše i navija za vas. I kad ih na kraju sve izljubite i izgrlite, to je nešto što stavlja točku na i jednog lijepog maratona, zubobolji unatoč.

Do slijedećeg Kamnik maratona... Tatatira. :)