Za one koji žele znati više, tu je i KML

Sad već tradicionalni maraton u Kamniku koji u 131 km nabere 2000m uspona i vodi dijelom i kroz Austriju i 3 prijevoja: Jezerski vrh, Pavličevo sedlo i Črnivec i ove godine je bio besprijekorno organiziran. Ove godine su po prvi put uveli čipove. Što se same organizacije tiče, sve je funkcioniralo bez ikakvih problema, bar koliko sam ja vidio. Obećani čipovi su bili isporučeni na vrijeme, preuzimanje brojeva i čipova je teklo izuzetno glatko, a okrepne stanice po putu su stvarno bile tamo gdje je bilo rečeno i bile su dobro opskrbljene. Uz startni broj smo dobili i papirić sa brojevima telefona organizatora, metle, hitne pomoći u okolnim mjestima... Osim motorista i policije koji su osiguravali stazu, po stazi je kružio servisni kombi koji je ljudima rješavao tehničke probleme kad ih je bilo. Skidam kapu organizatorima!

Aleš mi je rekao da je ove godine nastupilo 530 ljudi što je jako lijepa brojka. Šteta je samo što iz Hrvatske dolazi tako malo ljudi. Radi se o jednom izuzetno lijepom maratonu i toplo ga preporučujem svima koji vole cestovni biciklizam i Alpe.

Ove godine nije bilo hladno kao prošle godine, ali nije bilo nimalo lakše zbog toga. Očekivalo se neko popodnevno nevrijeme i u zraku je vladala sparina.

Start je bio u 9. Kako sam se prije starta malo zapričao sa Hrkijem, tako sam kasnije stigao na sam start i završio dosta otraga. To je za posljedicu imalo da sam prvih 30km jezdio između grupa i odskakivao od jedne do druge, tako da sam dobar dio vremena proveo stižući neku od grupa ispred. Onda bih skužio da su mi prespori, pa išao u slijedeću i tako redom. Nije baš optimalno, al šta budala zna šta je optimalno, uzme i gazi. :)

Na prvom brdu sam išao za nijansu ispod onog što bih smatrao dovoljno jakim jer sam se čuvao za uspon na Pavličevo sedlo koji je dosta strm. Na prvoj okrepnoj stanici sam si samo sasuo čašu vode na glavu i otišao dalje. Imao sam još 7 deci izotonika u bidonu i procijenio sam da će mi to biti dosta do Pavličevog sedla gdje je druga okrepna stanica. Sunce je šamaralo a još nisam bio ni na Jezerskom vrhu. Po putu sam razmišljao da li mi je to s vodom baš bila dobra ideja, ali sad nije bilo druge nego nastaviti kako sam zamislio. Na Jezerskom vrhu ulazimo u Austriju i nakon prolaska nekadašnjeg graničnog prelaza slijedi spust, pa skretanje na manju i lošiju cestu za Pavličevo sedlo.

Ove godine nisam nešto jak na brdu. Do pred koji  tjedan nisam baš ni trenirao brdske dionice na biciklu, niti mi je to ove sezone imperativ. Tako je moj ovogodišnji uspon na Pavličevo sedlo bio preživljavanje prijenosu 39/25, dok sam prošle godine to puno kvalitetnije odvozio. Sunce je pržilo i na dijelovima sam dobio dobar dojam kako je piletini u pećnici kad je se zagrijava za 200. :) Ni daška vjetra, vrući asfalt ispod, vruće stijene okolo, strmo brdo ispred mene i ne vidi se kraj. Dobra stvar je da je uspon na Pavličevo sedlo dug samo 5,5 km tako da nije neka drama, ma kakvi uvjeti bili. Teško može biti samo u glavi.

Na okrepnoj stanici na vrhu sam stao i nasuo u bidone izotonični prašak, napunio ih s vodom, maznuo neku bananu i krenuo dalje. Ove godine na utrkama nekako ne mogu jesti ništa osim gelova, ali ova banana mi je dobro sjela, pogotovo jer je slijedio prijevoj pa komad spusta, pa je i probava mogla raditi.

Ganjanje po Logarskoj dolini je prošlo brzo i bezbolno. Slučajno sam upao u neku grupu koja se kretala normalno pa sam ostao s njima do pred Črnivcem kad sam ih pustio i uzeo svoj neki tempo. U jednom trenutku sam osjetio grč u desnom krojačkom mišiću pa sam olabavio na 5-10min da se to smiri. Poslije toga je opet sve bilo u redu.

Uspon na Črnivec je standardno dug jer su tu već svi umorni, ali ove godine je na nas legla neka sparina. Spremala se kiša, zrak je bio težak, a u daljini se čula grmljavina. Bilo je teško penjati to zadnje brdo. Na spustu sa Črnivca me uhvatila kišurina i tu sam si rekao da je bolje da se ja pažljivo spustim nego da me hitna struže sa ceste mistrijom.

U ciljnoj ravnini potop! Cesta se jedva vidjela. Kiša je pljuštala tako jako da je peklo po rukama dok su kapi udarale po goloj koži. Bio sam zahvalan samom sebi na svim onim satima intervala po kiši i sasvim fino sam mogao na aerobarovima gaziti prema cilju. Znao sam da ako mi bilo šta izleti na put da nema ni smisla kočiti (jer su kočnice mokre i ionako neće proraditi dovoljno brzo), ali znao sam taj dio ceste i bilo je to relativno siguran komad puta.

U cilj stižem nakon 4h41min (po Polaru). Zanimljivo je da sam išao samo 4 minute sporije nego prošle godine, a lošiji sam na brdu, i izgubio sam barem 3 minute na opreznom spustu sa Črnivca. O probijanju kroz masu na početku utrke da i ne govorim.

U cilju ljudi stisnuti ispod suncobrana. Meni zaštita od kiše ne treba, mokad sam da mokriji ne mogu biti, a to je dobar osjećaj jer više nije bitno pada li ili ne. Uspio sam progovoriti koju s Icom, a onda sam odverglao prema Kamniškoj Bistrici gdje smo bili smješteni. Usput sam pjevušio, kiša je padala, a u 14h su orghanizatori otvorili cestu tako da je ovima koji su došli iza bilo teže jer su se morali gurati u koloni automobila. Vidio sam im po izrazima lica da nisu baš zadovoljni.

Još jedan Maraton Alpe Scott je iza nas. Ove godine smo imali jako sunce, sparinu i kišurinu na kraju. Sasvim uobičajeno vrijeme za Alpe. Svejedno sam uživao u ovoj jako lijepoj trasi. Ako me nešto ne omete, slijedeće godine se vidimo ponovo u Kamniku. Na vidiku je jedan događaj koji još nema definiran točan termin, a koji bi me mogao omesti da dođem i iduće godine u Kamnik, ali otom potom.

Bilo kako bilo, samo nek se okreće! ;)