Što je to Samsonman? Za uvertiru pogledajte službeni web: http://www.samsonman.at/ i report od Marka Ožbolta iz 2005: http://www.haerbe.net/index.php/Samson

Ja bih se osvrnuo na ono što se ne može reći brojkama. Jer 220 km, 4600 mnv uspona, 15% nagibi, sve su to samo brojke. Ja ću danas probati reći ono što je unutra, par riječi o onoj borbi koja se ne može prikazati brojkama.

Isto tako ovdje neću pisati o pipremama, mjerenjima, treninzima i svemu ostalom što je prethodilo ovom događaju. Reći ću samo da je toga bilo. Dosta.

Prvo bih naglasio da je ovo moj prvi maraton ovakve vrste. U biciklizmu se svašta zove maratonom, stvarno svašta. Ako se vodimo po tome što se sve zove maratonom, da vozio sam ih i prije. Ali ovo je najjači rekreativni maraton za koji sam ja čuo još prije dvije godine. Vidio sam brojke, čuo sam priče, zamišljao sam te planine, te nagibe, tu bol... I zaključio sam sam za sebe: ja ću to jednog dana odvesti! Jer sve drugo je prema njemu izgledalo kao luk i voda.

Moram reći da je glavni razlog zašto sam ja kupio cestovni bicikl bio upravo Samson. MTB nije oružje za jednog Samsona. Jednostavno nije.

I ove godine, 1.7.2007, došao je dan kad sam i ja sa mnogim drugima stao ujutro u 8 sati na start i čekao početak... Na rami sam imao zalijepljen profil staze. Previše da se uhvati jednim pogledom. Odlučio sam ići brdo po brdo.
Krenulo je bez divljanja. Start je uvijek škakljiv jer se može desiti da se u gužvi netko popikne i uneredi 10 ljudi iza sebe koji se na njega poslažu. Ali krenulo je nekako... Prvo malo ravnog a onda kreću brda.

Prvi prijevoj je Schoenfeld i prolazi lagano. Nagibi su relativno jaki, ali su noge odmorne, dan je sunčan, raspoloženje je na nivou... Ne razmišljam o onome što me čeka, ali pazim na tempo i puls, nema divljanja, nema razvaljivanja... Organizaciju mogu pohvaliti, hitna pomoć i servisni kombi su se motali stalno.

Slijedeći (i nadmorskom visinom najviši) prijevoj je Eisenhoehe. E taj mi je bio najljepši! Nemoguće je opisati taj osjećaj kad metri nadmorske visine rastu, iza gledam redove supatnika kako strpljivo peglaju cestu, a okolo se na suncu kupaju vrhovi planina. U daljini mi se smiješi jedan sav u snijegu i ledu i on mi je izmamio osmjeh na lice. Sunce se penje, ali još nije prevruće. Osim toga, na 2000 mnv temperatura još nije previsoka.
Cesta nije zatvorena za promet i treba se paziti. Po putu gledam nesretnike koji mijenjaju probušene gume, gledam i čovjeka koji je uspio ostvariti bliski susret s motorom i sad drži u rukama zadnji mjenjač u nevjerici.

Na trećem prijevoju je bila prva feed zona. Pet minuta za piš pauzu, tankanje tekućine i bacanje nekog sendvča u usta, a onda 1000 mnv spusta u komadu. Iako sam uživao u spustu, držao sam se dosta rezervirano kako ne bih riskirao neki pad jer i nisam neki spustaš, pa su me na spustevima uredno prestizali ljudi koje sam ja vie puta prelazio na usponima. Ipak, bolje to nego da su me lopatom skupljali sa neke stijene uz serpentinu.

Slijedi još jedno brdo, pa ravnjikav teren gdje sam naletio na jednu grupu pa smo, uz izmjene, brzo napredovali. Mana je što je grupa bila prevelika pa je sve to bilo nezgrapno. Pa sam ja vukao tri puta, mnogi nijednom, al mlad sam,učim. :)

Onda dolazimo do početka uspona na Flatnitz. E tu ide svatko svojim tempom i svatko plače na svom maternjem jeziku. :) Tu me hvataju grčevi. Ne previše, ali dovoljno da moram stati i istegnuti se. Sam uspon na Flatnitz je muka. Strmo i traje.. I traje... Gledao sam ljude oko sebe kako pucaju, kako staju, kako se polijevaju vodom po glavi... S obzirom da je ove godine start pomjeren sat vremena kasnije, ovo brdo vozimo po jačem suncu nego što bi to bilo da smo startali u 7 sati. A bilo je vruće. Stvarno vruće! Na dijelovima sam išao užasno sporo, da sam bio sporiji, pao bih na bok. Ali nisam stao! Nisam htio stati...
Gore je drugi feed zone i tu se odvaja classic i ultra... Trebalo mi je dobrih 5 sekundi razmišljanja da odlučim: idem na ultru! Nisam ja došao ovdje da skraćujem rutu... Tu sam napravio 15 minuta odmora, istegao se koliko sam mogao, pojeo nešto i put pod noge... Tu su i kontrolne točke za classic i ultru. Kad ti kontrola evidentira čip, nema više natrag...

Krenuo sam...Ispred mene nikog. Iza mene nikog... I onaj tren kad je krenuo spust sa Flatnitza, pogledao sam na profil i postao svjestan u šta sam krenuo. Moglo je da boli ili puno da boli. Ja sam odabrao da puno boli. Na Flatnitzu sam lagano pukao, slijedeće brdo više nisam mogao držati puls visoko gdje sam mislio. Išao sam koliko sam mogao, tempo je diktiran sam... Tempo nije bio loš, ali vidio sam da svježine sa početka više nema...

Poslije toga slijedi preko 40 km hupserastog terena. Dio vozim potpuno sam, sa vjetrom u prsa. Napredujem teško, ali nema druge.. Naprijed se mora. Znao sam da će biti patnja, ali agonija na tom dijelu.... Onaj osjećaj kad pukneš i ne ide dalje... A cilj je još daleko i moraš dalje... I nema nikog oko tebe da ti pomogne, da makar patite zajedno.. Sam si. I samo dva kotača, dvije noge i umorna glava na ramenima su s tobom... I prestaneš razmišljati.. Samo okrećeš, gledaš u prazno i okrećeš...

Po putu me stiže grupica od 3 čovjeka i zajedno gazimo većinu tog hupserastog puta. Grupa je pa ide brže. Nakon još jedne feed zone počinje kiša... Točka na i... Gledam kartu i sad me čeka još peko 20 km dosadnog terena po kiši i sa vjetrom u prsa. Od grupe ostadosmo nas trojica... Vukao sam i držao koliko sam mogao, većinu tog puta... U međuvremenu sam trpio kišu, vodu koja se dizala sa ceste od čovjeka ispred i jedva držao tempo na nekim dijelovima... Na svu sreću, kiša nije dugo trajala, taman nas je rashladila, ali ne previše.. Sunce se opet pojavilo...

Dolaze dugi hupseri. Tu sam pustio grupu. Bolje mi je držati tempo sam... I vozio sam sam... Ti hupseri su puno gadniji nego su prikazani na karti. Nije to nikakva ravna crta. Nisu ni tako kratki... A ima ih puno.. Stvarno puno... U nekom trenutku sam stigao tipa s kojim sam razmijneio koju riječ... Tip je do Flatnitza bio prvi. Vodio je svih 5 prvih brda. I onda je pukao. I od tad se vuče ko prebijena mačka. Ali nije išao na classic i pokušao hvatati vrijeme, Došao je na ultru i nastavio je. Massive respect!

Vozimo zajedno do slijedeće feed zone. Tu pitam tipa iz organizacije gdje smo i on mi pokazuje na Baierdorf. Baierdor??!! Pa ja sam mislio da smo to prošli, kao i ona 3 zuba koja još treba popeti! Kakav udarac! Gledam to na karti i pitam se kako to izgleda ako je ona ravna crta bila tako grbava... Prvo šok i nevjerica, onda trenutak očaja, a onda... Prikupuiš ono malo snage što imaš i kreneš dalje.. Polako.. Strpljivo... Ništa drugo i nemaš... Krećemo... Naravno da su odmah krenula brda... Tu nas je po tom brdu plazilo jedno 5-6 na razmaku od 10-20 m. I gledam ja nas sve i podsjeća me sve to na one pustinjske karavane gdje deve polako danima žvaču pijesak od jedne oaze do druge... A slijedeća oaza je cilj, a do njega još ima puno za žvakati... Svi su se borili samo sa jednom stvari – sa samim sobom. Da izdrže, da ne stanu, da ne puknu u glavi... To je jedino bilo bitno. Ne oprati nekog na brdu, ne rezultat na cilju... Samo ne puknuti, nastaviti, ne stati.. Prvu krizu u glavi sam imao na Flatnitzu, druga je bila onaj vjetar u prsa na hupserima, a ovo je bila treća...Ali išlo je nekako... Onaj tip je otpao, ostao je negdje iza... Kad se teren malo izravnao ovi iza su ostali... A dok smo penjali ta tri zadnja zuba, pored nas je prosla hitna i čovjek iz kombija je svakog posebno pitao da li je ok, čekao je da svaki mahne da je ok i onda je išao dalje.. U kakvom stanju smo svi bili, pitao je s razlogom. :)

Na spustu sam se uspio dovoljno odmoriti da sam zadnji dio do preko Tamswega napredovao dosta brdo. Vratilo mi se dovoljno snage u noge da mogu povući. Bio sam sam. Vjetar je sada uglavnom puhao u ledja i kilometri se letjeli...U Tamswegu na feed pointu nisam stao, samo sam prošao. Po mojim proračunima je bilo još 5 km do kraja. Ispostavilo se da nije 5 nego 15. Ali uglavnom je teren bio ravan.. I onda sam u jednom trenutku vidio svoj cilj – St Michael u daljini.. Skoro sam poplakao od sreće. Tu je, još malo... Vidim ga kao na dlanu... Idemo po njega! Još malo! Lanac je zujao.... Samo sam čuo lanac kako zuji....

A šećerčić na kraju? Zar je moglo proći bez toga? Nakon svih onih brda, svih onih hupsera... Oni nas pred samim ciljem potjeraju u jako strmo brdo preko neke vražje tvrđave! Bome sam im se sjetio žena i kompletnih familija! Na tom zadnjem trzaju, tom zadnjem usponu su ljudi doslovno stajali. Čovjek ispred mene je samo jauknuo i stao – grčevi su bili prejaki. Ja sam, na svu sreću, imao snage.. Izvukao sam taj zadnji upon stvarno dobro... Samo sam ih gledao kako ostaju dole iza mene dahtati...Onda još malo ravnog. A onda sam St Michael... Cilj...Skoro sam fulao zadnje skretanje jer mi je neki caddy zaklonio vidno polje i guzio se maltene u ciljnoj ravnini. Ulazak u cilj.. Nakon 10 sati... Nakon svega.... Neopisivo... Nemoguće je opisati onaj osjećaj, ono u glavi u tom trenutku... Potpuna praznina i potpuna ispunjenost u isto vrijeme...

Kako je odvoziti Ultra rutu Samsonmana? Što je to uopće Samnonman? Zašto bi to netko htio voziti? Samsonman nije obična utrka. Nije skup brojki i prolaznih vremena. Rezultat 10:01, 10:15 ili 9:55 nije presudan. Na kraju krakeva, nije ni bitan. Tko je koga oprao na brdu nije bitno... Samsonman je borba sa onim najtežim – borba sa samim sobom... To je ispitivanje granica pucanja i traženje načina da se to pucanje preživi. Ništa vas na ovakav jedan ultramaraton ne može pripremiti prije! Svi treninzi, sve ono za što ste radili, sve te pripreme... Sve to pada u vodu ako nema one snage u glavi... Jer na Samsonu pucate, prije ili kasnije... Pitanje je samo kako ćete nastaviti nakon što puknete. Kako ćete to preživjeti... Kad se sve vaše dobre strane dovedu u pitanje, a sve mane postanu deset puta jače i izraženije...

I ma šta vi pročitali o tome, nitko vam ne može reći što je to Samsonman. Odgovor na to pitanje leži u planinama Austrije, na onim vrhovima i strelovitim spustevima, u malom mjestu St Michael. Sve ono što jeste, ono što možda mislite da jeste, što se pitate imate li u sebi...  Odgovor je tamo.. Samo je pitanje vremena kad ćete stisnuti petlju i potražiti ga.

Nekoliko fotografija možete pogledati ovdje.