Maratona dles Dolomites 2015
https://strsljen.org/biciklizam/614-maratona-dles-dolomites-2015#sigProId316daa8c8d
Od svih brdskih cesta koje sam vozio, Dolomiti su nešto posebno. Prvi put sam ih uočio na slikama HRBovaca 2006 i to mi je pomutilo um (između ostalog). Ipak, proći će nekoliko godina prije nego kotačom kročim na te prijevoje, pa sam tek 2009 uhvatio priliku provesti tjedan dana u Dolomitima i odvesti čudo toga.
Sam Dolomiti maraton sam prvi put vozio tek 2011 godine (da biste stali na taj start morate u bubanj i moraju vas izvući, što ne ide baš uvijek). Te godine sam trčao dva maratona, imao pun kiki privatnih situacija, pa sam se za utrku spremao između dva trkačka maratona.
Između 2011 i 2015 sam uglavnom trčao i bacao girje. Biciklizam sam prestao trenirati. Samo sam održavao neku osnovnu formu da mogu odkoturati stotinjak kilometara bez transplantacije mošnji.
Tek prošle godine sam se počeo ponovo vraćati u biciklizam i nije bilo nimalo lagano. Bio sam spor, trom, težak. Prije bih bacao stijene s brda nego vozio poštenim intenzitetom. Ali, valjalo je puzati prije nego se prohoda. Tu nema prečica. I dalje se osjećam kao da sam ponovo na početku, ali bar sam na početku, a ne u stočnom vagonu.
Što se samih Dolomita tiče, bit ću potpuno iskren: utrka je odlična, organizacija vrhunska, ali i dalje preferiram odlazak u Dolomite na tjedan dana i uživanje u tim prijevojima u miru u odnosu na utrku gdje uglavnom gledate svoj kotač i kako da ne opalite u tuđi ili ne pandrknete preko zaštitne ograde na spustevima.
Ipak, ako ste se ikad pitali kako je to stati na start cestovne biciklističke utrke sa 9000 drugih ljudi i biti kap u rijeci kotača, pedala, glava, nogu i srca koja pumpaju more krvi... Ne tražite dalje - Dolomiti maraton je utrka za vas. Ako niste nikad osjetili trnce koji vas prolaze kad službeni top opali start iz helikoptera iznad vas dok je nebo puno letjelica kao da je potjera, a vi ste u boksu sa hiljadama drugih... Dođite jednom na Dolomiti maraton. Osjetit ćete se tako mali, tako beznačajni na startnoj liniji i gradit ćete se kako budete nizali prijevoje iza sebe. Garantiram suzu u oku na cilju i ljubljene asfalta a da nećete moći ni artikulirati zašto. ;)
Prijave za utrku su zanimljiv proces. Na 9000 mjesta se prijavi preko 30000 ljudi, tako da je konkurencija velika. Ukoliko želite ići svi ili nitko, prijavite se kao tim. Ukoliko vam je svejedno tko ide, a tko ne, prijavite se individualno. Mi smo se prijavljivali čoporativno i za prošlu godinu, ali nas nisu izvukli. Prijavljivali smo se i za ovu godinu i, vidi vraga - izvukoše nas. Dobre vijesti su nas dočekale u Delhiju kasno u jesen i to je bila stvarno dobra dobra vijest. Motivacijski boost. Planiranje je počelo još u Indiji.
I stvarno, svih petnaestak iz našeg tima je bilo motivirano da jaše taj trenažer cijelu zimu, da se smrzava vikendom na hladnom asfaltu, da gazi brda opet, i opet, i opet... Sam dan utrke je ustvari bio lagan dan. Teško je bilo ustajati prije zore, odlaziti u podrum kad svi legnu u krevet, i tako dan po dan, tjedan po tjedan. Kad sve bude gotovo, stvari se lako zaborave, ali svi koji su 5.7. stali na startnu liniju su se itekako oznojili da bi se taj dan smijali.
Naš tim je startao mješovit, a po putu je dobio nove članove BK Ciklusa, tako da je na kraju u timu bilo šest ciklusanata.. Još jedna pozitivna stvar cijele priče je širenje cvjetića i dobre volje. Abecednim redom, timski smo ladili jaja (crveni su Ciklusi): Batory Dražen, Blašković Tin, Brozović Ivan, Bunčić Marko, Frangen Tihomir, Gašparić Robert, Gorički Nenad, Jakovac Goran, Marković Bernard, Mesarić Robert, Novaković Tomislav, Pranjić Mario, Pranjić Sandra, Rigo Robert i Šarac Dalibor.
U svakom sportu izdržljivosti je ključno koliko batina možete podnijeti, koliko znoja i krvi iz sebe iscijediti i za koji cilj. I koliko dobro tolerirate bol i neugodu. Ako znate što radite, poznajete svoje tijelo i usmjereni ste prema cilju, možete sve. Međutim, ako ste labilnog karaktera, ili manično srljate ne poznajući se, riskirate ozbiljne ozljede uma tijela i karaktera.
Meni je to i najljepši dio svake utrke: proces priprema, tesanje vlastitog tijela, zauzdavanje prevelikih apetita razuzdanog uma...
Ovo izvlačenje je i meni bio dobar cilj i motivacija da se trenira, a ne samo zajebava. I po prvi put, nakon pet dugih godina sam stvarno bio zadovoljan kako sam složio i napravio treninge. Četiri ciklusa baze, dva ciklusa intenziteta i tappering koji je imao glavu i rep. Na kraju sam uspio riješiti i balast koji vučem zadnje tri godine - višak kilograma. Dobro, "riješiti" je malo prejaka riječ. Prije bih rekao da sam ga uspio ublažiti.
Ovaj put je bilo izuzetno teško. Te jebene kile nisu išle dole ni da ih nožem skidam. Prije bih pojebao čvorka. I to me dosta frustriralo. Vrtio sam onu misao da je razlika između dobrog i lošeg sportaša u tome što dobar sportaš može skinuti kile kad je potrebno. Od toga mi nije bilo ništa bolje.
Stvar je krenula nabolje tek kad sam okačio girje na klin na neko vrijeme. Naime, od tih girja sam većinu vremena strašno gladan. Po leđima i rukama sam imao cijelo čudo muskulature potpuno beskorisne za biciklizam, a noge sam imao volumenom duplo veće nego mi treba. Za obaranje goveda idealan, ali ne i za 10% nagibe po Dolomitima.
Na kraju sam uspio naći dobitnu kombinaciju i dobiti svoje tijelo naad. Riješio sam se velikog dijela balasta. Još nešto sitno ostaje za ostatak ljeta tek toliko da nije dosadno.
Osjećao sam se spremnim. Cikluse sam odlično odradio, imao sam snagu u nogama, kile sam uglavnom doveo u red i imao sam glavu za sve te prijevoje.
E, ali...
"Životinjo mikroskopska", zavapio bi Rambo Amadeus. I bio bi u pravu. Napao me (na žalost, vrlo uspješno) streptokok kleti i uzrokovao mi gnojnu anginu kolosalnih razmjera. Kad? Deset dana prije utrke, naravno.
Za sve koji nisu svjesni što se u tijelu dešava dok pijete antibiotike, vrijedi reći samo da ste, nakon uzimanja antibiotika, minimalno tri tjedna u totalnom kurcu: nemate daha, tijelo vas ne sluša, u početku termoregulacija zna divljati... Mislim da jedino oralno uzimanje urana iz nuklearne elektrane može više da vas sjebe od antibiotika.
Pet dana sam pokušavao stvar dovesti u red bez antibiotika. Pet dana nisam temperaturu mogao skinuti uopće. Popio sam dvije šake paracetamola. Ništa nije pomoglo. Pa su mi doktori dali sumamed. Pa sam se trovao sa tim tri dana, po PS-u. Nakon toga pregled, a gnoja ko balege u štali. Pa konjske doze klavocina. I tek tada, stvari polagano dolaze u red što se upale tiče.
Što se forme i utrke tiče, meni je bilo jasno čim sam stavio prvi sumamed u usta, da je moja utrka završila prije nego je i počela. Trebalo mi je dan-dva da s tim budem miran sa sobom u glavi. Sve je bilo jasno kad sam tjedan dana prije utre ustao iz kreveta sa pulsom 100. A ni kurcem nisam mrdnuo (još). Penjati Učku i na najlakšem tempu se pokazalo kao moguća, ali ne baš ugodna misija. To je bilo to - promjena planova.
S jedne strane, puno sam trenirao za taj dan, a s druge strane... Ne čini život jedna utrka. To je ionako bila samo motivacija. Proces je bio bitan, a proces je bio fenomenalan. I ne samo moj. I Sandra je trenirala, po prvi put u životu je osjetila mrvicu od tih strukturnih treninga.
Ona je inicijalno prijavila Dolomite za društvo i mali krug, ali smo s vremenom zaključili da je spremna za srednji. A srednji je sve, samo ne osrednji. Pošten je to komad brda koja treba izvesti, dobro se izdozirati i, po mogućnosti, uživati po putu.
A s obzirom na okolnosti, ja sam odlučio ovu utrku voziti s njom, njenim tempom i njen krug. Za društvo, podršku i uživanje. Dan prije utrke sam pojeo zadnje antibiotike i bio sam spreman. Ali ne za svoju utrku. Loviti sebe i skidati ispod sedam sati veliki krug pa koliko brže ide, bi bilo suludo u ovakvom stanju. I bila je to jedna od boljih odluka koju sam napravio u dugo vremena.
Kako je bilo? Meni fantastično. Vozio sam cijelu utrku na prijenosu 39-24 ili težem, zavisi od terena. I nije mi bilo teško, premda sam osjećao da krenem vući svoj ciljani tempo da bih se našao u kolima hitne ili jedva dovukao do cilja. Ovako sam uživao u svakom okretu. Samo su odnedavno uvalili pred kraj utrke nekakav kurčić u Corvari. Zvali su ga Mur dl Giat (mačkin zid, ili u mom prijevodu: pičkin dim): neku strmu kratku rampu pred kraj utrke gdje ljudi oće da padnu s bicikla koliko se sporo znaju kretati. E tu sam vozio na 39-27. Iz sica. Tek toliko da im jebem mamu. :)
I bila mi je čast tih skoro osam sati biti tu uz Frćkavu. Za društvo, za podršku, za užitak. Isto tako treba reći da sam dobro procijenio odustajanje od gađanja rezultata na velikom krugu. Uz vruć dan kakav je bio i moj sjeban orga(ni)zam, doveo bih se ili u kola hitne pomoći, ili u odstupanje na mali krug u grrču i nimalo zadovoljan. Ovako sam uživao u danu i vrtio. Jer, dobro je kad se život vrti oko nabe.
A kako je Sandri bilo na prvoj cestovnoj utrci? Što joj je prolazilo kroz glavu ove zime, a što 5.7.2015 godine u Dolomitima? Što misli o svemu tome i da li je vrijedilo? Da li će zakopati trenera negdje u šumi u znak odmazde? Ili će poželjeti još?
Paaa, to je najbolje da vam ona sama kaže. :)
Ja mogu reći samo ovo: Frćkava, čast mi je biti rijeka s tobom.
Za one željne fotografija, galerije su ovdje.
|
Cestovni bicikl sam dobila od bradonje prošle godine. Poklon s mašnicom :) Ali, s trbuhom do zuba, nije imao taj tren baš nikakvu svrhu. Na bicikl sam sjela prvi puta tek koji mjesec kasnije a ozbiljnije voziti tek ovo proljeće. Dakle, nova sam u cestovnom biciklizmu. E, ali….Ne bi bradonja bio bradonja da nije imao razrađeni plan treninga (i) za frčkavu. Treninzi na trenažeru su me ‘zaskočili’ negdje ove zime.Nu ga tamo, THE plan, stoji zakačen na podrumskom zidu (op.a., odma’ pored para sisa koji bleje u mene sa Stihlovog kalendara odmah do. Motivacija samo taka, eh? Kako kome, bit će). Ipak, nekad se i ležalo na kauču na dane treninga, popilo se i koje litro vina u procesu (čitaj: JA nisam baš uvijek bila od volje za treninga i znoja. Plus, vino je, kažu, zdravo za srce. Napor i to sve). Ali, do proljeća se preživjelo nekako. Baza na frČkavi način je bila tu. Zima je prošla, trenažer je počeo skupljati prašinu (dabogda se ukorila na njemu na dugo!). Dva brda. Negdje u procesu sam se pomirila sa sudbinom da se brdo mora peglat. Bolje brdo nego veš. Puno su pomogli i planinarski domovi po putu. Pivica, grah, štrudla….nešto je morala biti nagrada. Ipak sam ja prije svega hedonist :) Dolomiti ekipa je bila spremna! … Dan utrke je tu. Da sad idem opisivati adrenalin koji me šusnuo kad je opalio pucanj za start, nitko mi ne bi vjerovao. Nismo niti krenuli a meni je puls već bio u nebesima. To je to - nakon gotovo pola godine priprema, tu smo, na startu smo, sad više nema izvlačenja. Brda se neće odvesti sama :) Prva mi je cestovna utrka u životu. Prvo, pa muško :) I lagala bi da ne priznam da mi puno znači da će Mario voziti cijelo vrijeme uz mene, moj tempo. Ovo nam nije bio početni plan jer je ideja bila da svatko vozi svoju utrku i svoj krug - ja srednji, bradonja veliki. I na to sam se zadnjih dana prije utrke u glavi psihički pripremila - da utrku vozim sama i da krize, ukoliko ih bude, moram podnijeti sama. Ovakav iznenadni obrat situacije u zadnjih 10 dana prije utrke i mene je zatekao, jer Mario je nažalost morao odustati od svoje utrke. Bolest i antibiotici ovaj put su pobijedili. Još nismo niti startali, a već skidam prsluk sa sebe i spremam ga u džep. Najavljen je vruć dan iako temperatura u 06:30 još nije do kraja pokazala zube - to je ostavila za sami kraj. Vrućina je i jedan od detalja po kojem će vjerujem gotovo svi sudionici utrku ove godine najviše i pamtiti. Bilo je PAKLENO VRUĆE! Do prvog uspona vodi par kilometara lagane uzbrdice prema Corvari. To je isti put koji nas je satima i kilometrima kasnije vodio i do ciljne ravnine. Nakon početka i zagrijavanja kreće Campolongo. Passo Campolongo najviše pamtim po gužvi. U par trenutaka ne može se voziti - krenulo je brdo i sporiji iz prednjeg boksa počeli su se preklapati s brzima iz zadnjeg boksa. Ukupni rezultat - par kilometara rusvaja na cesti. Ipak, taj usporeni tempo mi je pomogao da obuzdam adrenalinski šus sa starta i tek u ovom trenutku puls mi dolazi u normalu. To je to - neću izgorjeti na ovoj utrci od adrenalinski ludog lupanja srca. Frčkava se previše napalila, ali srećom ju je prošlo ;) Jedva je prošlo 07:30, skidam i rukave - sunce je počelo pokazivati naznake onoga kakav nas dan čeka. A opet...bilo je neopisivo gledati kako obasjava okolne vrhove u rano jutro - uz rijeku biciklista koji su osvojili cestu, prizor je to koji ostaje za život. Campolongo je svladan. Prvu okrjepu smo preskočili i krećemo ravno na spust. Na samom početku spusta vidimo i prvi pad. Gužva i hitna pomoć su na cesti.Totalni je zastoj i voziti se ne može. Stajemo. Na sve strane čujem uzvike upozorenja onima koji punom brzinom nailaze sa spusta. ‘Occhio!’ - a onda je krenuo žamor. Uff. Passo Pordoi je predivan, vidici okolo su bili nagrada za trud sami po sebi i osmjeh mi ne silazi s lica. Očito je i nagib nešto veći, jer na ovom usponu srećemo i veći dio naše ekipe koja je startala iz zadnjeg boksa. Dečki mogu, dečki gaze - samo naprijed! Ja i dalje vozim po pulsu i ne trošim se preko granice zdravog razuma. Iako sam stvarno disciplinirano trenirala (ajme, kako sad lažem, ali fino mi zvuči u rečenici pa ću ostaviti :) )...dakle, ja sam STVARNO DISCIPLINIRANO TRENIRALA :), ali ipak nikad nisam sjedila ovoliko sati na biciklu i imala pred sobom ovoliko brda za odvesti. Još si ne znam mjeru, takorekuć :) Ako sam mislila da je Pordoi predivan, onda je Passo Sella uberdivan! Gardena pa spust i idemo opet na Campologno. U jednom trenutku prolazi mi glavom da je za ekipu s malog kruga agonija vrućine gotova, a da za nas najgore tek dolazi. I tek u tom trenutku vožnja je stvarno postala - ugodna. Nije više trebalo paziti na kotače oko sebe, nije bilo zastoja na cesti, nije bilo gužve - samo cesta pod kotačima i brdo koje treba svladati. Kao posebnu nagradu sjećam se osjećaja kad smo svladali drugi Campolongo - iz nekog razloga u glavi sam imala sliku uspona na Pordoi i sve sam čekala i čekala ‘Kad će više početi taj uspon?’ Nikako da počne?’ - pogled s upitnikom prema bradonji. A zapravo sam, imajući sliku prijevoja Pordoi u glavi, odvezla Campolongo a da ga nisam niti osjetila. Taj uspon kao da se nikad nije niti dogodio :) :) Ali se zato dogodio spust. Ova ragazza srećom nije pala, ali probušena zadnja guma ipak se dogodila. To je bio i moj najveći strah na utrci - probušena guma na spustu. Ispravak, moj najveći strah je probušena PREDNJA guma na spustu, ali da - strah od bušenja gume na spustu je nešto s čim se dandanas još uvijek borim. To je moj mali demon kojeg svako malo tjeram iz svojih misli. Da se ne ukorijeni :) Gumu smo zamijenili tolikom brzinom da sam još uvijek pod dojmom pit-stop tandema ‘frčkava i bradonja’ :) Možemo dalje. Otprilike pet sati vožnje je iza nas i nikakvu ideju nemam koliko još ispred nas. Dobro sam i nisam iscrpljena - osjećam se odlično, iako, svjesna da se približavam nekoj granici onoga za što sam dosad trenirala. Još se nisam dala time zaplašiti - danas sam ionako ovdje da tu granicu prijeđem. A dobra dionica utrke za prelazak te nevidljive granice i sam se postavio ispred nas - još malo ravnice i kreće zadnji uspon na Passo Falzarego. 11 km uspona totalne izloženosti suncu. I najgore zamislive vrućine. A da mi ne bi bilo dosadno potrudila se traka za za puls koja mi je otkazala poslušnost baš prije samog uspona na Falzarego. Sva moja disciplina da vozim utrku prema pulsu i u 3. zoni ovdje pada u vodu - zadnji uspon morat ću voziti po osjećaju. Ocijedio me taj zadnji uspon, moram priznati. Iako sam se držala odlično cijelu utrku, ova kombinacija dugotrajne vožnje i sjedenja na biciklu sa suncem koje je pržilo prijetilo je da me slomi. U nogama osjećam da ja to i dalje mogu, nisam niti blizu da kažem ‘heej, odustajem’, ali zato me svaki drugi popratni detalj - polako ali sigurno baca u komu. I želi mi slomiti psihu. A razloga za stati u ovom trenutku mogu nabrojati milijon - vruće mi je, sunce me cijedi, pored nas je prošlo vozilo organizatora da je pušten promet i kreću auti. Pa ubod nekog kukca u lijevi list kojii svrbi za poludit, prijeti mi se glavobolja od vrućine, dobivam žulj na ruci od prokletog šava novih novcatih skupih biciklističkih rukavica koje su odlučile raspasti se?? AAaaaaaa!!! Gdje je više taj vrh?!?!? :) Prolazimo pored dva izvora vode - ne stajemo jer je gužva i svi traže predah, a mi vode još imamo. Po gužvi na izvoru i malim ‘otocima’ hlada koji bi tu i tamo napravilo neko drvo uz cestu najbolje se vidi koliko je vruće - ekipa je tražila svaki i najmanji spas od pasje vrućine koji se nudio. Ja nisam stala, stisnula sam zube i vozila sam dalje. ‘Samo da se dočepam vrha’. Natpis uz cestu kaže - još kilometar. Nakon natpisa prolazim još jedan zavoj nakon kojeg se otvara pogled na cestu u daljini. Cesta kojom polako mili cijela rijeka biciklista a djeluje takotako daleko, gotovo nedostižno. ‘Ovo nije samo kilometar. Ili je ovo fatamorgana ili ovi natpisi lažu, ali ovo sigurno nije kilometar. Ne mogu više!’ Kriza. Prava pravcata psihička kriza. Mario kao da me pročitao i taj tren predložio ono što sam mislila da nitko od nas dvoje nikad neće - da malo stanemo. Predah. Gel.Voda. I još vode. I još i još…. I nije ta pauza trajala dugo, ali trebala je glavi da se sabere, tijelu da se malo ohladi. Koju minutu kasnije i bili smo spremni za dalje. A cesta u daljini, sad to znam, bila je uspon na prijevoj Valparola, čije sam postojanje negdje u procesu skroz izbrisala iz glave - nisam dobro pratila kartu, bit će. Jer da jesam, znala bi da je okrjepa bila nadomak, a to bi pomoglo glavi da ne bude ovako blizu sloma. Na Valparoli neki veseli slovenski navijači navijaju i za Hrvašku, bodre, pozdravljaju, mašu. Dobro je za moral, a i zadnji spust je tu ispred nas - jeej! To je to, nema više brda!!! :) Ili tako barem kažu….. A onda se sjetim da me još čeka jedan mali detaljčić staze s finim nagibima - ‘Mur dl Giat’, ‘Macin zid’. Na svojih cca 300 m i nagibom od maksimalnih 19% u jednom svom dijelu, nije nešto čemu se veseliš nakon prijeđenih 100 kilometara staze i preko 3000 m visinski uspona, zar ne? Ali - preživjet će se i to nekako. Ili? :) Krenula sam hrabro, bradonja je potegao (jer bradonja to može :) ), gledam grupu biciklista kako se vuku ispred mene, kotači im teturaju lijevo-desno, upiru zadnjim snagama. Upirem i ja. Izvući ću valjda. Navijači bodre, još i glasnije kad vide cure. A onda se grupa biciklista dva metra ispred mene - samo posložila na cesti. Kao domino - jedan je pao i posložio ostale na najstrmijem dijelu uspona i zakrčili su cestu. Ja, kao i grupa koja se našla u blizini, nemamo drugog izbora nego stati jer mjesta za prolazak na cesti nema. Ne mogu reći da mi je žao - imam osmjeh od uha do uha, jer, nisam odustala svojom voljom, a ‘spasila’ sam se 30 metara čistog ubijanja i ono zadnje snage što mi je ostalo. Do vrha uspona Mur di Giat guram bicikl pored sebe - bradonja je na vrhu, uspio je proći prije nego su se oni biciklisti posložili. Dobro je prošao. Ali, ja sam prošla još bolje! ;) Još cca 5 kilometara. Uspona!!!!! Ali ja imam još 5 kilometara do cilja, uspona, aaaaa!!! ‘Ali ja ne mogu više’, njurgam i kukam dok upirem sve i zadnjim atomom u tijelu. Njurgam njurgam i ne odustajem - yup, that’s me :) Dobro me bradonja i odslušao, sve moje ‘nemoguviše-nemogujaovo’ jadikovke do cilja. A opet - kukam i vrtim pedale kao da nema sutra. I maštam o čaši vode, hladu, odmoru, hladnom tušu. I pivi s ekipom na cilju :) 07:59:36 h Ispod 8. Uspjela!! :) ... Par dana kasnije još gledam fotke s utrke. Što mi najviše upada u oči? Na svakoj se smijem. Zadovoljni osmjeh od uha do uha i nazad! I ništa mi neće ovi’ dan pokvarit. *vapšuvarivari vapšuvarivari* P.S. Vidimo se opet negdje na brdima - daje vam obećanje novopečena cestovna biciklistica :) Sandra |