Kad sam bio mali, znao sam imati noćne more. O svemu i svačemu. O snježnom čovjeku, o zombijima,  demonima, djeci u vrtiću koja su me tukla jer sam bio mirni debeljuca...

Kad sam malo porastao, znao sam imati noćne more samo o demonima. U poznatim objektima, poznati ili nepoznati primjerci, vukodlaci ili nemirni duhovi čija imena neću ovdje spominjati. Poznati demoni su bili najgori. Ono, kad znaš što to trese kuću od temelja do krova. Znate, a ne možete se na to ljutiti jer krv nije voda...

A podsvijest je zajebana stvar. Možete si govoriti po cijele dane kako se ne bojite, kako ste hrabri i sve to, ali u snu.. Podsvijest je ta koja vodi. Tu nema laži i vaše reakcije su duboko iskrene. Ako se zaista bojite, u snu ćete se itekako bojati. Pobjeći ćete. Lovit će vas, a vi ćete bježati glavom bez obzira, pokrivati lice rukama stisnuti u kutu...

Ne sjećam se kad se to promijenilo. Ne znam ni zašto. Ni kako. Ali u jednom trenutku se stvarno više nisam bojao. Ni zazirao. Ni bježao. Ni plakao sam u mraku. Sjećam se tih snova. BIli su zajebani, istrzani i da ih se stavi na film, bio bi to izuzetno neugodan psihološki horor. Ali od jednog trenutka su svi ti demoni postajali krhki kao papir. I probijao sam ih smjehom ili ljutnjom, kako kad.

Ako nisam bio raspoložen da me se uznemirava u snovima, bio bih ljut. Jako ljut. "Mene si našao? E čekaj sad!" Cijedio sam ih kroz cjediljku, lomio, zatvarao u tegle. Svašta sam im radio u snu. Dolazili bi puni sebe, a vraćali se u rasplinutom stanju. Ako bi se uopće vratili. I budio sam se iz tih snova obično sa smješkom na licu. Ne znam da li ste se kad našli u takvom snu. Kao, nekakav košmar je, a onda vaša podsvijest proradi i razjebe mu cijelu koncepciju. I od tada ja više nisam imao noćne more. Noćne more u simale mene. U budile se u znoju!

Ako sam bio raspoložen, smijao sam se. Što sam se više smijao, taj smjeh je bivao glasniji i glasniji a oni su nestajali kao papir kad ga zagrijavate na sredini pa ga plamen uhvati onako pregrijanog, od sredine prema rubovima. Puf!

...

Već godinu dana moj život je nekakav limbo, neko čistilište, biće. Test, ispitivanje, ne znam ni sam što. Ni zašto, u biti. Nešto što mislim da nisam baš zaslužio. Al tu je bio, cijelo vrijeme. Ma koliko se ja prema van uspijevao smijati i biti pozitivan. Cijelo vrijeme sam čekao da se probudim iz tog nevjerojatnog pakla.

Iznutra me je jelo, dan za danom. I neke drugačije noćne more su se vratile. I ne sam noćne.  Nevjerica, razočaranje... Kao da saznate da vam je brat/sestra/otac/majka masovni ubojica i da kuva malu djecu u velikom čajniku. A bili su vam sve na svijetu toliko godina... Vjerovali ste im više nego sebi, bili su vaš uzor, vaše svjetlo. Pa provarite vi to onda ako možete! Prviše ih volite da biste ih mrzili, pokušavate im naći opravdanje, napravili bi sve da to nije tako, al ne možete...

Podsvijest je zajebana stvar. I nema tu laganja samom sebi. Ni zavaravanja. I kad ti košmari dođu (a više vremena su tu nego što nisu), vi ste kao insekt na vjetrobranskom staklu uoči oluje. Nema spasa! I dugo, jako dugo.. Beskonačno dugo... Iz noći u noć, iz jednog sna u drugi... Iz zlog sna u goru javu... To me je proždiralo. Svaki put udaralo na mjesta koja nisam znao ni da postoje. I budio sam se iz zlih snova svaki put za nijansu mrtviji nego zadnji put.

Nalazio opravdanja za druge, za tuđe postupke. Nalazio razloge zašto sam ja ipak zaslužio neke stvari... Zauzvrat dobijao udarce u budnom stanju ne puno gore od onih u tim snovima. I nalazio opravdanja za to...

Biće da sam uspio sagoriti u tom procesu. Jer vaše reakcije na poznate i nepoznate strahove u snovima ne lažu. Dođe taj trenutak, taj klik. Kad se stvari promijene. Kad ustanete (kad podsvijest ustane) i kažete polago i smireno: "Čekaj malo, pička mu materina..." A onda krene. Uloge se počinju mijenjati. Od lovine i komada mesa, postajete prvo ravnopravni, a onda onaj koji lovi. I u tim snovima vam ponovo počinje kucati srce, ponovo ruke imaju snagu. Više ne gledate gdje da se sakrijete, ne zanima vas što je bilo, ne pušite razloge, izgovore. Ne mažete si oči opravdavajući druge.

Jer za neke stvari nema opravdanja. Svirepo probadanje koje traje jebeno predugo... Svaka akcija ima reakciju. I u tim snovima koji su (čini mi se) cijelu vječnost udarali tamo gdje sam najslabiji i secirali me svaki put još malo više... U tim snovima, napokon, lovina više nije lovina. Ni mrtvo meso. Ni trula svijest.

Dođe onaj trenutak kad ni svijest, ni podsvijest više ne žele slušati izgovore, kad ne izmišljaju opravdanja za nešto što nema opravdanja, kad ne žele trpiti ničija sranja. I onaj trenutak kad ti demoni u ljudskom obliku počinju mijenjati izraz svog lažljivog lica. Kad im se samozadovoljni smješak počne lediti. Kad polako ali sigurno traže gdje sigurno da uzmaknu. A nemaju nikud da pobjegnu. Ne više. Predaleko su došli, preduboko, samozadovoljni i sigurni. Uvjereni da su našli idealnu žrtvu za trančiranje. Da, preduboko su došli, rušili za sobom put jer su bili sigurni da će zauvijek biti jači, ti koji dominiraju, ti koji udaraju. Jedini koji udaraju.

I kad jednom žrtva ustane iz kuta svog mučilišta, okrene se prema svom krvniku i shvati koliko je jaka, stvari se mijenjaju. Kad se desi onaj obrat i kad se u zraku osjeti, kao grmljavina u daljini: "Nema više opravdanja. Nitko ne zaslužuje ovakvo polagano ubijanje. E čekaj sad..."

I napokon buđenje postaje buđenje. Kad kavez puca kao balon od sapunice, a ni strahovi više nisu strahovi. I demoni se tope sa svojim ljudskim lažljivim licima kao sladoled na jakom suncu. Smješak s lica im se mijenja u grimasu, grč, nevjericu... Kad naprave prvi korak unazad, već tad su izgubili. Tad su postali lovina. I prepušteni su srdžbi iz podsvijesti. Njoj da odgovaraju na pitanja koja mi u budnom stanju ne padnu ni na pamet. A nakon toliko dugo vremena... Ne bih im bio u koži. Jer podvijest je gadna stvar.

Dosta je bilo. Dao sam sve što sam imao. Puno više nego što bi netko drugi dao. I nije mi žao. Dao sam za one koji zaslužuju. Neki nisu zaslužili, ali sam svejedno dao. Jer se ne voli samo kad je sve divno i krasno. Jer se ne živi samo kad je svima mekano za pod guzicu. I napravio bih isto i drugi put. Jer nisam sitna duša.

Nemam osvetničke porive, niti se zamaram sa glupostima. Ne zanima me to. Ali ako bilo tko misli da samo tako može doći u moje snove, u moj život tek tako i raditi što mu padne na pamet... Nek razmisli ponovo. I nek dobro pogleda sliku s početka priče. Moglo bi vas dočekati nešto čemu se niste nadali. I možete ući, ali moglo bi se desiti da ne izađete.

Dobro jutro džezeri!