Long Cycle u Italiji je došao vrlo brzo, tek 3 tjedna nakon mog maratona u Parizu. Kako je ovo IGSF fedracija koja dosta slijedi ruska pravila, ovdje nema girji od 20 kg s kojima sam ja radio zadnjh nekoliko mjeseci. Imaju samo 16kg i 24kg. Ići na 16kg mi nije neki izazov, a za 24kg se treba pripremati.

Ja sam imao ravno 3 tjedna za pripreme. Da stvar bude gora, zadnja 3 mjeseca sam radio biathlon sa 20kg (jerk i snatch), a sad je trebalo čim čim prije, tim tim bolje pripremiti long cycle sa 24kg. Naravno, tijelo se mora prilagoditi na teže girje, clean kod long cycle-a čupa ruke, a svaki nedostatak u tehnici koji ste imali se prelaskom na teže girje se odmah primijeti i sve dolazi na naplatu.

Tako sam se ja patio sa tim cleanovima i rasturao podlaktice i šake. U tih par tjedana je radio i konjski gel za izudarane podlaktice i antibakterijska mast za krvave žuljeve na šakama. U tjednu natjecanja sam u ponedjeljak došao trenirati onako tmurno raspoložen. Naime, ja 10 minuta sa 2x24kg nemam. Nisam ih nikad prije napravio. Napravio sam maksimalno 6 minuta i uz razrovane šake i bolne podlaktice na početku tjedna u kojem je natjecanje, nikakvo bolje raspoloženje nisam mogao ni očekivati.

A onda mi je Ivana natipkala plan za zadnji tjedan. I gledam ja i ne vjerujem. Pa ovo je više nego prošli tjedan. Kad da ja to napravim? "Buš u srijedu i četvrtak", veli ona mrtva hladna a ja si ispod pulta pipam kratere na šakama i mislim si šta ako mi koska proviri po putu. :)

Ništa, odlučio sam joj vjerovati, mada mi je taj plan izgledao kao samoubojstvo iz zasjede. :) U ponedjeljak sam napravio trening i razjebao šake na zadnjem intervalu. U srijedu sam uspio ne rasturiti ruke do kraja, a u četvrtak sam, na svoje iznenađenje napravio setove bez ozljeda i osjećaj je bio nekako pravi.

Puno greškica koje život znače sam vukao od prije i to ne odlazi preko noći, ali ono najbitnije mi je utuvila u glavu. Osjećaj u četvrtak je bio dobar i nakon tog treninga sam odlučio da ću 100% ići gore raditi sa 24kg. Imao sam oko 48h da se ruke do kraja odmore (koliko-toliko) i da napravim tamo najbolje što mogu.

Prijave

Nas 12 je krenulo iz Zagreba (9 u kombiju i još trojica u autu). Krenuli smo u subotu u 2 ujutro. Vaganje je bilo u subotu u 11h, a natjecanje je počinjalo u 14h tako da je vremena bilo. Pitao sam se da li ćemo iz kombija nakon 7 ipol sati vožnje i neprospavane noći izaći ko Jeremija ili ćemo se moći kretati bez štapa. :)

Organizator je napravio male pogreške u raspisu i na papiru je stavio kategorije koje su u stvarnosti bile još malo finije podijeljene.Tako sam ja stao na vagu u punoj ratnoj opremi i džepova punih pizdarija i ne sluteći uletio u težu kategoriju (što sam prekasno skužio, al nije ni bitno). Zaključak je: "Jebo čovjeka koji balansira na granici između dvije kategorije i ptičije govno na ramenu ga može prebaciti na krivu stranu". :)

Prijave su išle dozlaboga sporo. Ovako nešto sporo sam vidio samo na prijavi MTB maratona Parenzana. Imali su neku nepismenu trebu koja je garant završila dopisno osnovnu školu. I to preko veze. :)

Posebnost ovog natjecanja je što se održava vani, na otvorenom. Malo izgleda blesavo kad girje bacaš na sred malog trga u Turbigu dok okolo prolaze bicikli, auti i pješaci, ali s druge strane, nikome nije falilo kisika. U dvoranama zna biti strašno zagušljivo.

Dodatno treba reći da u IGSF rade sa ruskim girjama koje imaju malo deblju ručku. Za ljude koji imaju manje šake ovo može biti problem, pogotovo kod snatcha. Ja sam se pribojavao ovog novog momenta jer nisam imao u rukama 10 minuta ni sa girjama sa kojima sam kao navikao raditi.

Liste su izvješene pola sata prije natjecanja, Oleg je dao instrukcije na tečnom talijanskom (engleski je tamo nepoznata životinja, pa sam ja uredno pričao na hrvatskom. Ionako se ne razumijemo pa čemu gluma :))

Long Cycle

Long Cycle dio je dugo potrajao. Bilo je dosta natjecatelja i 4 platforme, pa je potrajalo da svi dođu na red. Ovdje nisu išle prvo cure nego smo kod prijava izvlačili startni broj i na osnovu izvučenog su organizatori složili listu.

Suci su se lijepo obukli, stavili kravate i zauzeli pozicije, a semafori su radili. Bar u početku...

Naime, jedan lauf prije nego što sam ja nastupio su semafori samo stali nakon 2 ipol minute. Neno je bio na setu i raditi 10 minutno natjecanje bez sata je žešće sranje. Nekako sam očekivao da će to popraviti do slijedećeg laufa, ali - avaj! Stanemo mi na platforme, Oleh nešto poprčka, vrijeme krene, mi počnemo, a semafor - mrtav. Nakon 15 sekundi se pokrenuo 9 sekundi, a onda opet - mrtav. I tako cijeli set.

Na zagrijavanju sam samo jednom uzeo girje od 24kg da malo osjetim težinu na leđima i rekao sam sam sebi: "u jebote". Ali nisam stigao misliti o tome jer sam se našao na platformi prije nego što se mozak uspio pokrenuti.

Znao sam da mi je cilj izdržati 10 minuta, da mi je ciljani tempo 6 po minuti, a kako će to izgledati nisam znao. A kad su semafori ostali ugašeni, psovao sam u sebi budale koji su ih donijeli i nas same što ne ponesosmo jedan zidni sat da si metnemo ispred. Odsad na natjecanja nikad bez jednog našeg sata. Pa ako se ovako nešto ponovi, da imam orjentaciju.

Radio sam skroz napamet. Govorili su mi otprilike koja je minuta, ali na ovaj način držati nekakav tempo je iluzija. Kad si umoran i kad te pritišće umalo 50 kg, vrijeme u glavi ne ide linearno. Ide svakako, samo ne linearno. Pojma nisam imao koji mi je tempo, slušao sam Ivanu koja se derala, slušao sam navijanje kao pozadinski šum, a nijednom mi nije palo na pamet hoću li poderati ruke i osjetim li podlaktice. U ovim zajebanim uvjetima sam napravio svih 10 minuta, u zadnjoj minuti napravio 7 ponavljanja, a na kraju je ukupan broj bio 60. Bio sam uvjeren da je brojka bila 59, ali službeni rezultat je rekao 60. Moj rank po EGSA federaciji je 63. Malo je bilo vjerojatno da ću to danas ovdje napraviti, mada se nikad ne zna. Finiširanje uz štopericu pod nosom zna biti poticajno.

S obzirom na sve uvjete, bio sam sretan ko prase kad ga češkaju. Napravio sam 10 minuta sa 2x24kg. Nisam spustio, nakon seta me ništa nije ni bolilo. Ruke nisam oderao. Ove IGSF girje su mi odlično pasale.

Ovdje moram reći da imam najbolji tim na svijetu. Svo to navijanje i bodrenje, izuzetno dobar sporstki duh i atmosfera u timu je jednostavno zarazna. Prvo što sam napravio kad sam spustio girje je da sam potražio Ivanu da je izgrlim. Ovakva trenerica se ne rađa dva puta na istom planetu! A bome ni ovakvi prijatelji se ne nalaze lako.

Cijelo natjecanje smo napravili jako dobro. Ivana je svima mazala girje, zajedno smo bodrili jedni druge, a uz sve to smo se odlično zabavljali.

Svi su izdržali svojih 10 minuta. Izuzetak je Vanja iz Bjelovara koji je promijenio kategoriju jer je vidio da je sa 16kg sam u svojoj kategoriji pa se prebacio na 24kg iako je dobro znao da nema to u rukama. Čovjek ima muda. :) Massive respect i skidam kapu na 8 i kusur minuta koje je izdržao!

Snatch sprint

Snatch sprint sam prijavio iako nisam znao u kakvom stanju će mi biti ruke (a ni ostatak) nakon long cycle-a, ali bacati se mora. :) Kako sam long cycle završio bez ikakvih ozljeda (sam sam sebe iznenadio), na snatch sam došao potpuno normalan. Dosad sam snatch sa 24kg radio dva puta prije, ali ovo je adrenalin, to ponese. Nije me brinulo. Osim toga, radio se sprint, 3 minute sve skupa. Znao sam da to imam u rukama, samo nisam znao koliko ponavljanja ću napraviti. nekako sam razmišljao da je sve preko 50 dobro za mene u ovom trenutku.

Kad smo krenuli, našajbao sam 35 ponavljanja u minut ipol i onda mijenjao ruku iako sam realno mogao još sa istom rukom. Lijevom sam napravio 37 i na kraju sam imao 72 ponavljanja u 3 minute. Dok sam radio, osjećao sam se super. Imao sam kisika, imao sam onaj moment za izbačaj, išlo je kao po loju.

Bio sam prezadovoljan. Ne samo da sam uspio sve napraviti kako sam planirao nego sam na kraju stajao potpuno neozlijeđen. Nula bolova, nula grčeva, cijele ruke, a podlaktice nisam ni osjetio. Nisu loše ove IGSF girje. :)

Proglašenja pobjednika

Proglašenja su krenula ubrzo nakon zadnjeg snatch sprinta. Gost natjecanja je bio veliki Anton Anasenko. Bila mi je čast upoznati tog čovjeka. Van konkurencije je napravio jerk i snatch set sa 32kg i pokazao kako se to radi.

Na samom proglašenju je i on stiskao ruke svima. Nas 10 je došlo tamo i pokupilo 15 medalja. Bjelovarčani su osvojili dodatne dvije. Ja sam dobio zlatnu medalju za snatch sprint u svojoj kategoriji. Tehnički sam bio drugi, iza Oleha, ali Oleh je odlučio sam sebe staviti van konkurencije (čovjek je imao jednu ruku u zavoju i samo jednom rukom je napravio 101 snatch u 3 minute). Anasenko mi je stisnuo ruku i na ruskom rekao kako smo mi braća Slaveni. Dašta da smo. :)

Na kraju nikome nije bilo žao što je došao u Turbigo. Imali smo odlično natjecanje, super atmosferu i nezaboravno druženje. Čak smo im brzo oprostili gaf sa semaforima. Ali ne bude više ovo išlo bez našeg zidnog sata. Pa čak ni na pišanje! ;)

Skupne fotografije

Super su ova međunarodna natjecanja zbog vrlo zdrave atmosfere koja tu vlada. U prilici smo upoznati sve te ljude koji rade girevoy sport, a posebno je lijepo vidjeti kako veliki i jaki momci koji iza sebe imaju jako dobre rezultate i mali i novi natjecatelji potpuno ravnopravno nastupaju, druže se i na kraju svima natjecanje ostane u jako lijepom sjećanju.

Zahvalio bih drugarima iz Italije na lijepom natjecanju (napisao bih im na engleskom, ali ionako me ne bi razumjeli pa neću :)). Za slijedeći put ćemo ponijeti barem jedan zidni sat da im pokažemo kako tradicionalne metode mogu nadmašiti fensi-šmensi tehnologiju. Zahvalio bih svim članovima tima na odličnom druženju. Mogu reći da me od ovog natjecanja bole jedino trbušnjaci i mišići lica od - smijanja! :)

Drugari, da vas nema, trebalo bi vas izmisliti. Ko ima ovakve prijatelje, ne mora da se boji za svoju budućnost.

Na kraju, posebne zahvale Ivani, najboljoj trenerici ikad! Ivanuška, skidam kapu. Ofarbao bih se i u plavo al me onda ne bi više puštali u sve one čudne zemlje gdje volim putovati. :)

Vidimo se na nekom od slijedećih natjecanja.